ponedjeljak, 30. lipnja 2014.

Ljeto u bašti


Bašta se skroz otela kontroli.



Nismo bili duže vrijeme, zbog kiše i poslova po kući vikendom,a u međuvremenu je trava u donjem dijelu porasla skoro I. do struka. Puna je nečega što šuška i mrda. Pretpostavljam da su to gušteri i žabe,ali kažu da ima i zmija (mada smo mi do sada nailazili samo na sljepiće), pa za svaki slućaj ne puštamo I. da hoda po njoj. Živa ograda okolo narasla je poput džungle, kao i dio između našeg placa i šume koji sam prošle godine teškom mukom održavala prohodnim. E, sad da počnemo to krčiti bili bismo odlični kandidati za moždani udar, pa smo jednoglasno odlučili da ćemo pustiti grmlje da raste. Poštedićemo sebe muke, a možda ćemo usput spriječiti pse lutalice i jednog lika sa kravom da ulaze i švrljaju okolo.


Nakon sat vremena glavinjanja sa kosilicom po gornjem dijelu placa (malo muž, malo ja) dođe mi u glavu koliko je zapravo teško održavati komad zemlje u iole pristojnom stanju ako nisi tu stalno prisutan. Nije da to nisam znala ni ranije, jer uglavnom šta radimo ovdje je to da radimo. Ali ono što mi je prošle godine, pretprošle godine, izgledalo kao obični rad odjednom mi je juče izgledalo kao iscrpljivanje preko potrebnih granica. Samo smo hodali okolo bilježeći poslove koje bi trebalo obaviti: u wc-u je pukao neki ventil i voda curi, šaht za vodu je pun blata od ovih kiša i trebalo bi ga oprati i nasuti šljunka na dno, a kad smo već kod šahta za vodu, trebalo bi nabaviti i novi poklopac za šaht, jer su nam stari ukrali - kad već nisu imali šta da ukradu ukrali su poklopac od šahta (daj šta daš). Dalje - trebalo bi očistiti šupu, povezati lozu koju smo posjekli da se podmladi, neko granje u dnu bašte konačno isjeći da ne stoji onako na gomili...ma sto poslova, a tu još nisam ubrojala baštu.


Ah, da bašta!


Moj entuzijastični projekat sa početka proljeća.




Šta da vam kažem - od svega šta smo posijale I. i ja očuvao se i narastao luk, kukuruz kokičar, dvije vrste blitve i nešto cvekle. Ostalog - mrkve, peršuna, celera, tikve, par krastavčića - ni za lijeka. Na tom dijelu svega ima samo tog povrća nema. Da li je do sjemena, do kiša, do ptica koje su pojele sjeme - ne znam. Još od par ljudi čula sam da i njima nije niklo dosta toga. Komirana od vrućine i košenja trave odlučila sam da ove tri vrste koje napreduju sačuvam i zaštitim ih, a ostalo slobodno može i da ne naraste, kao što i nije. Donijela sam sijena i navukla na ostatak bašte. Kad sam već kopala šteta da pustim da opet bude livada. Neka stoji ovako i čeka bolje vrijeme. Obogaćivanje tla i ti fazoni...



Kada sam to sve uradila legla sam na dekicu u travi i zaspala. Probudila sam se sa glavoboljom...sunce valjda, šta li... iako sam cijelo vrijeme dok sam radila imala šešir na glavi i sa pitanjem: Šta je nama ovo sve trebalo? Em se zarobiš, dobro hajde nije doslovno zarobiš, ali sve ti žao da okolo hodaš, a da ti bašta stoji zapuštena, pa onda hajde svaki vikend trči, radi, sve uz krilaticu: Rad na otvrenom dobar je za tijelo i dušu. Koliko god je dobar, a jeste, jer stvarno godi nakon cijele sedmice sjedenja pred kompjuterom doći u zelenilo i isprljati ruke, toliko treba biti imati mjeru, biti realan i prepoznati da ti nekada treba jednostavno da sjediš u travi ispod drveta i ne radiš ništa.


Meni je juče trebalo to ništa i žao mi je što nisam sebi to priuštila.


Međutim kako sa svakom zabodenom lopatom postajem sve mudrija, shvatila sam da se ne trebam previše vezivati za svoje ideje o tome kako treba izgledati ovo mjesto. Koliko god mi je slika kućice u cvijeću, treve oko nje primamljiva puštam je iz glave, jer iskreno, koliko god to željela, nisam spremna, niti voljna da se toliko dajem fizički i materijalno. I koliko god se osjećala kao svoja kada otvorim kapiju i zakoračim ovdje ne smijem dopustiti da me ideja o tome da moram kontrolisati ovaj komad zemlje dovede do tačke kada će mi to postati fizički napor.  A juče je stvarno bio fizički napor. Trebali smo, kao što sam ujutro predložila, ponijeti knjige, nešto za pojesti i provesti dan ležeći pod drvetom...ali eto nismo.



Kući smo otišli oznojeni, prljavi, sve nas je svrbilo i peckalo, mene je ožarila neka turbo žara i nije prestalo sve do kasno naveče, a bili smo i prilično nervozni.
K'o što reče Dino iz LZN: Više sreće drugi put, popijte još jednu pivu :)






utorak, 24. lipnja 2014.

Radni prostor za hobi



Trenutno sređujemo radni prostor za hobi. Možda nisam trebala upotrijebiti množinu, jer nisam puno doprinijela ovom DIY projektu, osim što sam tu i tamo pridržala policu ili neki dio dok je muž rezao ili učvršćivao šarafima. Moj najveći doprinos je bio taj što sam na kraju sve oprala i očistila, ali i to sam uradila k'o lijevom nogom, jer nešto mi se baš ništa ne radi po kući u zadnje vrijeme. Toliko su me satrali fizički radovi i majstori da me sad ovi sitni poslići uređivanja zamaraju više nego išta. Ja bih samo ležala pred tv-om sa daljinskim u ruci, ali to nije tema ovog posta pa bolje da šutim.

Radni prostor još nije završen. Dosta toga još treba uraditi: zalijepiti lajsne na rubove stola da pokriju mjesta gdje je rezano, postaviti stone lampe za bolje osvjetljenje, skratiti noge od stola jer se ispostavilo da su predugačke pa je sto previsok za rad, a i velika većina ovih kutija treba se premjestiti u špajz jednom kad i tamo police budu gotove. 

Kao što vidite prostor smo podijelili na pola. 

Maketar i šnajderica.

Nije teško prepoznati kome pripada koja polovina.

Za razliku od starog stana, gdje je svako imao svoj zasebni prostor, ovdje imamo zajednički sto, pa stalno jedno drugome govorimo: Nemoj da bi mi kvario/kvarila feng šui radne površine!!!
Za sada je to samo zezancija, ali poslije kada ozbiljno krenemo sa hobijem, bojim se da bi moglo biti i zaozbilje, što bi rekli. A da mi stavimo neku pregradu između, da se ne bi desio neki hobijem izazvan incident, a? :))

Sad malo o tome kako je ovo sve sastavljeno.

Sto je napravljen od radne površine za kuhinje, jer smo htjeli nešto čvrsto, izdržljivo i otporno. Ploče za kuhinju su inače takve, tako da nam je to bio prvi i jedini izbor. Kupili smo radnu ploču u OBI-ju i tamo su nam je izrezali na željenu dimenziju. Noge za sto su kupljene u prodavnici materijala i pribora za pravljenje namještaja (za one koji su u Sarajevu - Primus Balkan iza RTV-a). Samo ih je bilo potrebno pričvrstiti, jer već dođu sa rupama za šarafe. Pri dnu se na svakoj nozi nalazi dio koji se može odvrtati i zavrtati, tako da se sto može fino nivelisati, da se ne klima ako je pod neravan (a kod nas je stara zgrada i sve je neravno). 

Ovaj put nisam slikala izbliza i detaljnije, ali prvom prilikom ću to uraditi, pa ako neko želi napraviti nešto slično moći će vidjeti kako izgleda. 

Pošto nam treba prostora za pribor, alat i ostale sitnice (dio toga svakako ide u špajz, ali ono što stalno koristimo treba biti na dohvat ruke) razmišljali smo šta napraviti. Opet ja sa množinom! 
U stvari maketar je razmišljao, a šnajderica je samo govorila: Aha, aha...pa ne znam, vidi ti kako će to ispasti...aha, aha, mmmmdaa...dok je buljila u tv da slučajno ne propusti nešto iz Rules od Engagement što je inače već vidjela sto puta (stara ovisnica o sitcomima). Onda se maketar dosjetio da kupimo visoke police koje se u OBI-ju prodaju kao police za knjige, izmaknemo sto naprrijed, a police naslonimo i pričvrstimo na zid. Poslije toga sto samo naslonimo nazad na police. 

To je ispala skroz dobra ideja, jer sada imamo mjesta za složiti stvari i ispod stola i iznad stola.

Između polica je ostao prazan prostor, pa smo taj dio zida prekrili tapetom, a muž je još postavio i tri male police, koje osim što vizuelno povezuju ove dvije velike još i dodatno učvršćuju cijelu ovu "instalaciju" i drže je zajedno. 

Zadovoljna sam kako je sve ispalo, čak i ako nije totalno u mom fazonu (a moj fazon je da ima što manje površina sa kojih se treba brisati prašina).

Evo već sam na policu stavila i od materijala koje sam dobila ili kupila u zadnjih pola godine.

Još da rasporedim ostali pribor, postavim mašinu i mogla bih početi sa šivanjem odjeće.

petak, 20. lipnja 2014.

Šivanje za djecu

Ima jedna stvar koja mi nikako ne ide kada je u pitanju šivanje,a to je šivanje za djecu. Odnosno u mom slučaju: za dijete, jer kod nas je samo jedno.

Vidite, stvar je u tome što sam ja sebična. Veoma sebična hobi šnajderica.

Kada je I. bila mala ono nešto rijetkih slobodnih trenutaka koje sam imala provodila bih između ostalog i gledajući na internetu šta su sve neke mame sašile, isplele, isheklale za svoje mališane. Da vam sad ne opisujem u detalje sve te bajkovite stvarčice...stvarno su sve suknjice, pantalonice, ukrasi za kosu, dekice i ostalo bili preslatki i stvarno sam uzdisala nad njima i mislila: E, prvom prilikom kad budem imala vremena...ali kada bi se otvorio taj prozor u priliku/vrijeme, da budem iskrena, nisam se mogla gnjaviti sa time. Dovoljno sam vremena provodila perući i slažući tu mini odjeću, da se nisam mogla natjerati još i da je šijem. Plus, sve je to tako maleno, maleno...a to me užasno nervira. Bez obzira kako slatko izgledale bucmaste ručice i nožice u kratkoj ljetnoj haljinici bez rukava, užasno me nervira prišivanje kose trake na tako maleni vratni izrez. 
Argh! - što bi "rekli" u stripovima kao znak frustracije.

Bože baš sam grozna majka! Pa kako me ne veseli da nešto sašiejm svom djetetu? Ja sam užasna, užasna, sebična majka. Zašto me šivanje suknjice za nju ne ispunjava barem upola koliko šivanje za mene? Šta nije u redu sa mnom? Pa mogla bih da se "žrtvujem", sat-dva, zar nije to nešto što mame inače rade? Dijete mi nosi odjeću masovne proizvodnje, a ja se kao furam na DIY. Bruka i sramota za nekog ko se kune u svoj hobi.

Prođe nekoliko godina u samooptuživačkom raspoloženju u svezi glede hobi šivanja za dijete.
(slike u postu su iz toge perioda). Poneka suknjica, tunika, ali ni izbliza onoliko koliko su neke druge mame radile.



Mogla sam svašta da joj sašijem, ali nisam.

Zašto?

Tek tamo negdje kada je krenula u školu sinulo mi je zašto.

Vidite...ja sam svaki svoj budni trenutak koji nisam provodila na poslu provodila sa njom. Spavala je sa nama u krevetu da budemo bliže i noću, visila je po meni i sa mene sve dok nije postala stvarno preteška da je nosim (a ja sam snažna žena i mogu da nosim baš puno, tako da se taj period baš otegao), vodila sam je svuda sa sobom, skakala sam po parkićima, rolala se, spuštala niz tobogan sa njom, crtala, plesala, čitala joj, bila sam joj i društvo i vreća za udaranje i ventil za frustracije, smišljala sam joj razne aktivnosti i zabavu, učestvovala u svemu u čemu je tražila da učestvujem, pokazivala joj svijet oko nje i sve je to skroz u redu, jer sam ja mama i volim je naviše na svijetu...ali stvarno, stvarno nisam mogla da joj dam svoj hobi.

Jednostavno - to je samo moje vrijeme. Ja sam tada svoja, na svom i osjećam se kao osoba koja nešto radi, stvara, pravi. Ne osjećam se ni kao mama, žena, kćerka, prijateljica, osjećam se samo kao ja. Imam dovoljno sati u danu kada sam sve ovo što sam navela i većinu svog vremena provedem brinući se za druge i njihove potrebe - ali kada se radi o mom hobiju to je moje. I branim to vrijeme od drugih, pa makar to bilo samo i 10-15 minuta. To je moj period za sakupljanje snage i energije, tako ja meditiram dok npr. vezem, tako se učim da budem prisutna u sadašnjem trenutku i tako ispunjavam svoju potrebu da stvaram nešto u čemu uživam.


Ja jesam mama koja ne šije haljinice i suknjice na zahtjev, već samo kada mi padne na pamet i kad mi se stvarno da i radije ću je odvesti u Waikiki da joj tamo kupim odjeću nego da smišljam originalne i otkačene DIY stvarčice, ali nema veze. Jer mimo toga poklanjam joj svu pažnju na drugi način. Dijelim sa njom njene brige i strahove, smijem se sa njom kad je sretna, bodrim je kad joj to treba i poštujem njenu ličost i njena osjećanja. Svaki njen kreativni projekat podržavam bilo materijalno, bilo savjetom ili pokazivanjem kako da nešto uradi.

I. mi često iz čista mira kaže da sam dobra mama.

Zato mogu bez grižnje savesti biti sebična hobi šnajderica.

utorak, 17. lipnja 2014.

Kćerki od mame: Kutija za nakit



Za vikend sam spremala svoje stvari i između ostalog dohvatila sam se i kutije za nakit.

Nemam ja neku specijalnu kutiju, pošto nemam ni specijalni nakit. To je jedna obična kartonska kutija koju sam ukrasila uz pomoć malo ljepila i izdržljivih zidnih tapeta. U njoj je bila većinom bižuterija i poneki diskretni komadić zlata ili srebra. Neke stvari sam i sama napravila, mada nisam baš zainteresovana za izradu nakita. Ali ponekad mi dođe da napravim poneki broš, ukrasim stare narukvice, napravim neke dodatke poput šarenih mašnica ili lančić od drvenih kuglica koje sam sama oslikala. 



Prije sam na sebe stavljala puno više nakita: prstenje (po nekoliko komada), lančiće, naušnice (naročito sam voljela viseće naušnice koje su mi super išle uz moju kratku frizuru), ali u zadnje me vrijeme nakit nervira, stalno imam osjećaj da to na meni visi, zvekeće, opterećuje me, tako da sam se opredijelila samo za jedne malene naušnice i to je to. Trenutno ne osjećam potrebu da dodajem sebi  ukrase, mada nemam ništa protiv i zapravo još uvijek veoma uživam u razgledanju takvih stvarčica kada se nađem u nekoj prodavnici bižuterije. Najvjerovatnije ću jednog dana opet poželjeti da se nakitim, bilo kupljenim ili nakitom sopstvene izrade, a do tada sam odlučila da malo prečešljam kutiju i vidim šta mi od stvari u njoj više ne odgovara, a šta bih mogla da zadržim.

Nakon brzinskog pregleda kutije sve naušnice, desetak prstenova, par broševa, ogrlica i još nekih sitnica zajedno sa kutijom završile su kod I.

Super je što je sada ona velika pa može to sve da nosi, a taman je u fazi kada je počela da se kiti pa se baš obradovala.

Pored ovog nakita za njenu malu kolekciju sitnica koju drži na ormariću u svojoj sobi imala sam još neke stvarčice.


Mala kristalna vaza i stolnjak od pramajke, od majke porculanska kutijica za naušnice i figurica kao držač ogrlica, od mene prstenje. Nije to ništa veliko i vrijednost je više senimentalna nego materijalna, ali drago mi je kada vidim kako ona sve te svoje male dragocjenosti čuva, raspoređuje, slaže i kako im se raduje.

petak, 13. lipnja 2014.

Vikend: Za čitanje i inspiraciju


Kod nas pada kiša i primijetno je zahladnilo. Prognoza kaže da će kiša padati i za vikend.

Ako prognoza bude tačna i djeca ne budu mogla napolje da se igraju mogu se zabaviti kod kuće praveći figurice od gipsa. Figurice se nakon sušenja mogu obojiti akrilnim bojama ili temperama i lakirati bezbojnim lakom kako bi boja ostala postojana. Poslije se mogu iskoristiti za pravljenje magneta, privjesaka, broševa ili se djeca jednostavno mogu samo igrati njima.

Na slici su neke od figurica koje je I. pravila prije nekoliko godina.

Mi imamo plastične modele za figurice raznih oblika u koje samo uspemo gips. A evo jedne ideje kako da sami napravite kalupe za figure od gipsa. Za pravljenje figurica možete iskoristiti i kalupe za igranje u pijesku koje skoro sva djeca imaju.

Kiša će nas malo osvježiti, a kada sunce opet ugrije možete se osvježiti uz pomoć ovih okovratnika za rashlađivanje.

Ako vas već neće rashladiti onda bi ova bijela Burdina kolekcija mogla da učini da se barem osjećate stajliš na velikim vrućinama. Iako su modeli iz izdanja 06/2011 zbog jednostavnih i klasičnih krojeva nikada ne izlaze iz mode. (Imam ovu Burdu i stidim se što još uvijek nisam ništa sašila od ovih modela, mada ih gledam svake godine i kažem: E, ovaj put definitvno!)

I na kraju ako kod kuće volite praviti sladolede evo vam brdo recepata.

Lijepo se odmorite, ako vam vikend nije radni.


četvrtak, 12. lipnja 2014.

Šivanje za kuću: Jastučići za spavaću sobu

Nisam nešto na visini zadatka ovih dana. Mislim na bilo koji zadatak koji bi bilo ko postavio pred mene. Kuhanje, spremanje, briga za sebe i za porodicu, društveni kontakti, posao...gdje god se okrenem sve mi nekako traljavo ide. Biće da su to zaostaci od proteklog napornog perioda. Sada kada su se stvari malo smirile (mama je malo boljeg raspoloženja, svekar skinuo gips i osjeća se dobro, raspust počeo, po stanu radimo svaki dan pomalo...) osjećam se kao ispuhani balon. Nešto bih radila, šila, vezla, pravila, ali čega se god prihvatim bojim se da ću zabrljati kad sam u ovakvom stanju. 
I danima nikako da se pokrenem. A nedostaje mi da nešto radim za svoj ćejf...već sam počela previše da se razvlačim sa kauča na fotelju, sa fotelje na krevet, samo mi se spava i teška sam kao tuč. 

Sinoć se ipak umjesto razvlačenja odlučim za šivanje, a šta je bolje za aktivirati šivaći mojo od šivanja jednostavnih stvari za kuću. Navlake za jastučiće, krpe, podmetači, stolnjaci...sve to ne traži puno koncentracije, vremena, brzo je gotovo, a krajnji proizvod je koristan i odmah se može staviti u upotrebu. Baš to mi je trebalo.

Kada smo prije dolaska majstora čistili stan, u sobi koja sada pripada I., a koja je prije bila soba muževe majke (bake) našla sam neke stare čaršafe sa heklanom čipkom. Na nekim mjestima su požutjeli od stajanja i te fleke se nisu mogle oprati, pa sam ih sklonila sa namjerom da ih iskoristim za DIY šivaće projekte. Izvadila sam ih ormara i mislila se: Hm, šta da napravim od njih? Stolnjak? Zavjesicu za špajz? Podmetače za tanjire? Aha, znam...navlake za jastučiće!

U spavaćoj sobi imamo na krevetu nekoliko jastučića (jer ja moram da spavam okružena jastučićima - jedan da podmetnem iza leđa, drugi da naslonim ruku na njega, treći pod glavu...ma to sa jastučićima je moja penzionerska furka; smanjuju mi opterećenje raznih zglobova i kostiju).
E sad, svi su različiti i to je počelo da me nervira. Hoću da svi budu iste boje, a pošto imam bijeli čaršaf - biće bijeli.


Prvo sam za svaki jastučić skrojila i sašila po jednu navlaku koja se neće skidati. To je zato što su sašiveni od šarenog materijala koji bi se providio ispod bijelog. Nakon toga sam sašila ove navlake koje vidite na slikama, a koje će se skidati i prati. Iskoristila sam i čipku sa čaršafa da ih ukrasim.

Zadovoljna sam konačnim rezultatom, a takođe i time što sam malo živnula, pokrenula se. Imam još nekoliko jastučića koji čekaju da večeras dođem kući i sredim i njih.

I eto - ovo je za mene super primjer reciklaže sa svrhom. 

A ove pruge koje se vide na slici? To je tapeta koju smo stavili na zid koji je do kreveta. Služi kao dekoracija i zaštita zida od prljanja.


Kada još napravimo radni sto za hobi ova soba će mi biti najdraža prostorija u stanu.

Šta vi volite praviti za kuću? Jeste li skloniji izradi dekorativnih ili predmeta za svakodnevnu upotrebu?

ponedjeljak, 9. lipnja 2014.

Reciklirana tunika sa vezom

Imam jednu ljetnu tuniku od beza koju nosim već nekoliko godina. Svako ljeto ona je obavezni dio moje garderobe. Sve do prije nekoliko dana mislila sam da mi dobro stoji, dok se nisam prolazeći kroz grad ugledala u jednom izlogu i shvatila da na sebi ne nosim tuniku nego vreću. Stvar je bila u obliku i dužini. Dužina je do pola bedara, a oblik je - hm, pa više bih ga mogla nazvati bezoblik što će reći ravna i onako malo šira - a ni jedno od to dvoje ne laska mom okruglastom i zaobljenom obliku tijela. To jutro sam još i žurila, pa nisam mogla naći helanke i obukla sam tuniku na farmerke....joj, joj, još jedna nesretna kombinacija! Šta mi bi?

Jedva sam čekala da dođem kući da je skinem.

Da li na vas tako neka odjeća djeluje? Nešto nosimo godinama i odjednom shvatimo da uopšte ne odgovara našem stilu, godinama, kilaži, načinu života...

Srećom, uz malo volje dosta takvih stvari možemo prepraviti, nešto im oduzeti, nešto dodati i ponovo sa zadovoljstvom sve to nositi još neko vrijeme.


(Glupe slike, slikane glupim mobitelom pa makar se on zvao smarphone. Ali nema više - donijela sam juče fotoaparat).

Prvo šta sam uradila je skidanje "epoleta" sa ramena. Nisu u ustvari bile prave epolete, ali su ličile na njih...znate zapravo na šta mislim: komadić materijala kao trakica, pa onda na njega zakačeno dugme. To je trebalo imati neku ukrasnu svrhu, a meni je samo smetalo i stalno mi se zapetljavalo za kaiš tašne. Nakon toga sam tuniku skratila na normalnu dužinu - što bi bilo otprilike malo ispod kukova. Taman da sačuvam i džepiće, koje nisam htjela dirati. 

Dakle, dužina tunike je sada u redu: nije prekratka za helanke, a ako je obučem na farmerke neću izgledati kao šlampavi šator. Epolete su otišle. Ostala je još samo jedna mala, malena flekica koja nikako nije mogla da se skine. Dosjetila sam se prekriti je vezom.

Isprobala sam nekoliko konaca (svileni, pamučni...) dok nisam izabrala konac Runolist. Bijeli, jer sam htjela nešto diskretno što neće previše "odskakati" sa materijala. Runolist se pokazao kao najbolji izbor, jer se pamučni zapetljavao, a svileni mi je nekako bježao i bodovi nikako da se fino slože jedan pored drugog (prije nego što sam počela da vezem isprobala sam sve te konce na uzorku materijala koji mi je ostao nakon skraćivanja tunike).

Nakon sat vremena rada uz kafu, u nedelju ujutro, prije nego što su se ukućani ustali (imam običaj da ustajem prije njih da čitam ili radim nešto vezano za hobi), vez je bio završen.



Nakon toga sam na naličje materijala nalijepila veoma tanki fizelin, kako bi čuvao vez od oštećenja prilikom pranja. To preporučujem svima koji svoju odjeću od tanjih materijala ukrašavaju na ovaj način. Fizelin će spriječiti i istezanje materijala, a i eventualno izvlačenje ponekog končića.

Danas sam na posao obukla svoju novu staru tuniku i ovaj put se u njoj osjećam super.

Nadam se da će mi ovakva trajati još nekoliko godina.

petak, 6. lipnja 2014.

Vikend: Za čitanje i inspiraciju


Kako već 6. juni?

Gdje mi je otišla prošla sedmica?

Što sam starija sve mi vrijeme više leti.

I ovaj vikend će proletiti kao i svaki, a da ne bi prošao bezveze u razvlačenju po kući probajte uraditi ili pročitati nešto što bi vas moglo malo pokrenuti ili inspirisati.

Ako vam ne odgovara ovo šta sam ja pronašla, a vi pronađite nešto drugo.

Za djecu bi moglo biti zanimljivo pokrenuti mini baštu u kartonu od jaja. Kada biljčice malo porastu neka ih presade u saksije.

Ponekad dobijem u inbox pitanja vezana za šivanje. Nedavno je jedno pitanje bilo vezano za kupovinu mašine za šivanje. Nadam se da će ovaj članak sa Sew for Home biti od koristi svima koji se odluče za to - Na šta trebate obratiti pažnju kod kupovine mašine za šivanje.

Nisam nikad pravila ništa sa slatkim krompirom, a ovo mi izgleda baš fino - Čokoladna krema sa slatkim krompirom.

Na blogu Coletterie možete se prijaviti za sewalong. Radi se o haljini Moneta koja je odličan model haljine za svaki dan. Tu su i linkove za sve ostale njihove sewalongs (kako ovo na našem da kažem?) koji sadrže detaljne instrukcije za šivanje odjevnih predmeta koristeći Collette šnitove. Čak i ako ne koristite njihove šnitove ove instrukcije su stvarno dobre i poslužiće svakome ko želi da usavrši svoje šivanje.

I za kraj mnoštvo indijskih folk motiva. Mogu se iskoristiti za crtanje, bojenje ili vez.

Želim vam lijep vikend!

utorak, 3. lipnja 2014.

Uradi ili ne uradi sam

Dva "uradi sam" poduhvata koje smo radili u kući ovih dana poslužila su mi kao inspiracija za ovaj post. 

Uradi sam br. 1 - Zavjese za I. sobu



Pošto je sada stan izložen pogledima kada naveče upalimo svjetla, a pogotovo I. soba, potrebne su nam zavjese. A zašto bih ja dala nekome da mi sašije zavjese kada to mogu uraditi sama, zar ne?

I tako sam jednog dana donijela kući 3,80 m zavjesa koje sam kupila po izuzetno povoljnoj cijeni u jednom tržnom centru. Podijelila sam taj veliki komad na dva dijela, tako da se mogu razmaknuti na sredini prozora. Prvi dio sam završila za sat vremena. Ohrabrena uspjehom odlučila sam da završim i drugi dio odmah, iako je bilo već prilično kasno i bila sam umorna. Zavjesu sam stavila na pod i počela da režem kako bih poravnala gornji i donji rub. Dok sam rezala primijetila sam da nešto nije u redu, ali mislila sam: Ma to je zbog pravca tkanja materijala, samo treba da slijedim ovaj uzorak od cvjetića i biće ravna kao i ona prva. Prekasno sam shvatila da ipak nije do materijala i da režem krivo. Do tada je već bilo kasno da se išta popravi, pa sam iskoristila taj dio za šivanje kratke zavjese za hodnik. Naizgled nije ništa propalo: dobila sam zavjesu za hodnik, ali sam morala sačekati do idućeg vikenda da kupim novi komad za šivanje drugog dijela zavjese. Iako zavjesa nije skupa, ipak je to bio trošak koji nisam planirala.

Sljedeći vikend sam kupila taj komad, međutim kad sam došla kući primijetila sam da ga je prodavačica krivo izrezala. Dok sam poravnala oba ruba, gornji i donji, izgubila sam dvadesetak centimetara dužine, što znači da sam morala i prvi dio skratiti kako bi odgovarao ovom drugom. To i nije trebao biti neki problem da mašina nije otkazala saradnju i počela zapetljavati konac. Već iznervirana gubitkom vremena uporno sam pokušavala naštimati konac. Na nekoliko mjesta sam tako povukla niti zavjese pa umalo da se naprave rupice. Na kraju sam završila oba dijela zavjese, objesili smo ih, ali opet ista priča - opet je bilo prilično kasno, opet sam bila umorna, nisam završila ništa od ostalih poslova po kući koje sam trebala da završim, izgubila sam vrijeme, blablabla i  pomislila sam:  Bolje da sam dala nekome da ovo sašije.

Uradi sam br. 2 - Sklapanje kuhinje

 


Kuhinja nam je bila isporučena u elementima koje je trebalo sastaviti i namontirati, pa je muž odlučio da će on to sam uraditi jer zna kako, ima alat...i uopšte - zašto plaćati nekome za ono šta on može da obavi? Rezultat te odluke: postavljanje kuhinje od 1,7 m dužine proteglo se na cijelu jednu subotu: od devet sati ujutro kada su nam je dostavili do devet sati uveče kada su svi elementi bili na svome mjestu, kuhinja prebrisana i očišćena, a sva amabalaža u kojoj je došla spakovana za bacanje. I da - još mu je i ujak došao da pomogne. Uprkos vještini koju obojica imaju i uz sav kućni alat koji su imali na raspolaganju umorili su se, iznervirali zbog par stvari koje su krenule naopako i zbog kojih se to sve tako i oteglo i na kraju zaključili: Nije majstor skup :).

Uradi ili ne uradi sam

 

Svi mi koji znamo nešto da radimo svojim rukama (ili mislimo da znamo) često kažemo da nam se ne isplati dati nekome drugom da obavi posao ako to možemo uraditi sami. Različiti su razlozi zašto hoćemo obaviti nešto sami. Ponekad želimo naučiti nešto novo ili se izvještiti u korištenju neke tehnike ili alata. Nekad nam je to jedna vrsta izazova koji želimo prihvatiti kako bismo po završetku posla bili ponosni na sebe. Nekoga nerviraju majstori koji bi se motali po kući, izluđuje ih to i misle da je majstorima samo na pameti kako uzeti novac. U nekim slučajevima motiv je sama "uradi sam" filozofija koja se putem interneta proširila na sve domene rada i poslova u kući. A nekada nas slučajevima jednostavno motiviše ušteda, jer manje košta da nešto obavimo sami, nego da nekome platimo za to.

Manje košta? Da li je stvarno tako?

Ukoliko imamo sav potreban materijal, vještinu, alat zaista nas može koštati manje. Zato bi prije svakog posla trebalo provjeriti resurse i vrijeme koji nam stoje na raspolaganju. Ukoliko ih nemamo naš "uradi sam" poduhvat može nas koštati više nego da smo platili nekome da to uradi za nas - koštati nas ne samo novaca, nego i onoga čega nemamo svi u izobilju, a to su vrijeme i živci. Koliko puta nam se svima desilo da počnemo nešto raditi sami, a onda se stvari zakomplikuju i napravimo još veći kvar, pa to popravljanje povuče za sobom čitavu seriju poslova. Ili nas odvuku druge obaveze pa posao stoji nezavršen danima. Ili nemamo potreban alat pa tražimo, zvikamo prijatelje da nam posude ili ga moramo kupiti, pa nas na kraju dođe skuplja pita od tepsije.

I kraju pitanje koje je mene mučilo nakon epizode sa zavjesama: A zašto ne bi neka vrijedna i poštena krojačica zaradila svojim rukama tako što bih joj ja dala da mi sašije zavjese. (Ovdje moram da dodam : Kad je meni već sama pomisao na taj posao tolika tlaka, da se unaprijed nerviram zato što to moram raditi.) Dakle, zašto ne bih platila nekome da mi sašije zavjese/namontira kuhinju/okreči stan/dodaj po izboru i omogućim mu da zaradi, a sebi uštedim vrijeme koje mi je nekada dragocjenije od tog novca? (I ovdje moram da dodam: Ako već imam novca da platim i ako me to neće značajno finansijski unazaditi. Ako nemam, nikom ništa - tu nema izbora i moraš posao obaviti sam.).

Ako uživate baš u svemu što ima predznak "uradi sam" i nisu vam problem izgubljeno vrijeme ili stvari koje krenu naopako - onda možete ovo slobodno preskočiti.

Možda sam trebala ovu rečenicu staviti na početak posta :)?

Meni je svakako ova tema zanimljiva za razmišljanje. Pogotovo otkako se pokret solomahera raširio putem blogova, svi rade sve sami (ili pokušavaju da rade sami) i postalo je gotovo pitanje (blogerske) časti da ako već imaš blog koji promoviše "uradi sam" filozofiju zaista i radiš sve sam. Isplativost nekog "uradi sam" projekta se može posmatrati i sa materijalne strane, a i na osnovu uloženog truda i vremena. Koliko smo spremni potrošiti novac da bismo uštedili na vremenu i svojoj energiji? Da li vam ta računica uopšte ima smisla, jer u odnosu na vrijeme i energiju novac je mjerljivija vrijednost? Barem u onom fizičkom, opipljivom smislu.

Koje poslove/radove/kreativne projekte u kući ste spremni platiti i prepustiti drugima da urade za vas, čak i ako znate sami da ih uradite?

ponedjeljak, 2. lipnja 2014.

Foto priče: jedna fotka, pet rečenica




Jednom sam tako stajala u parku, ispod rascvjetalog drveća.
Izvadila sam foto-aparat iz tašne.
Taman što sam okinula prvu fotku, pozvonio mi je telefon.
Bila je to jedna 'vamo osoba.
Uglavnom...posrala mi se u ćejf.




Ovdje su tri fotke, ali nema veze.
Bio je to jedan savršen dan u prirodi.
Od onih kada dijete nađe društvo i ne vidiš ga do polaska kući.
A ti sjediš i samo gledaš okolo.
Možeš da pričaš sa onima oko tebe, a i ne moraš.

Izašle smo u šetnju.
Prvo je htjela sladoled, pa joj je ispao.
Onda je htjela sok, pa je popila na brzinu i žalila se da je zbog toga boli stomak.
Onda se nešto derala, pojma nemam zbog čega.
Na kraju smo trčale kući, jer joj se piškilo.