četvrtak, 29. svibnja 2014.

Kod kuće





Polako se smještamo. Posla ima još puno, ali osnovno je završeno. Majstori su završili svoje i sada ćemo mi sami raditi ovo što je ostalo.

Prije nekoliko dana razmišljam...nekoliko generacija se rodilo, živjelo i umrlo u u ovim prostorijama. Puno je uspomena. Njihovih i naših, jer i mi smo jedno vrijeme ovdje živjeli. Na razne načine dvadeset godina mog života vrti se oko ovog stana. 

Osjećamo se kao da smo se vratili kući. I baš je lijepo što je tako.  

(I mašinu za šivanje sam donijela prije nekoliko dana. Materijale, krpice, pribor za šivanje i vezenje donijeću preko vikenda. Mnogo mi nedostaje i šivanje i vezenje i ima za vikend da udarnički zapnem i očistim sve šta je još ostalo da se očisti kako bih od iduće sedmice imala više vremena za svoje krpice.)

ponedjeljak, 26. svibnja 2014.

U bašti i okolo

Nakon kiše radovi u bašti se nastavljaju.


Pomoćnica malo sjedi na dekici i odmara, a malo uzme drljalicu pa usitnjava zemlju. Moram priznati da više odmara, nego što radi, ali svaku pomoć prihvatam, pa i onu najmanju.

Svi oni moji silni planovi o pravljenju uzdignutih gredica, ogradica i sličnog sveli su se na sljedeće: prekopaj, usitni kako znaš, postavi daske da podijele baštu na dijelove i da po njima hodaš, jer nemaš snage da praviš klasične lijehe. A svakako mislim da su daske skroz ok, jer ispod njih neće rasti trava. Da moram čupati travu po stazicama između lijeha, kao što je to moja mama radila dok je imala baštu, počupala bih umjesto toga sebi kosu sa glave.

Luk raste, nevjerovatno! Mislila sam da će ga kiša udaviti.


Raspored sađenja nije baš neki, jer je sađeno u trci sa ružnim vremenom i pauzi između majstora. Što se mene tiče, baš me briga - važno da naraste. Za prvi put i očekujem samo da naraste, a dogodine ćemo ganjati raspored. 

Već sada imam par zabilješki koje idu u kategoriju "Sljedeći put ću..." pa ću ih zapisati ovdje kao podsjetnik.

Početničke lekcije ili "Sljedeći put ću..."  

 

....pokriti cijelu baštu debelim slojem opalog lišća na jesen.
Prošle godine sam većinu opalog lišća stavila oko voćki, a samo jedan manji dio na baštu. Proljetos dok sam kopala primijetila sam koliko je lakše kopati dio koji je bio pod lišćem, u odnosu na onaj koji nije. Pošto bašta nije velika staviću i par vreća kupovnog komposta (jer nismo ove godine napravili komposter), dodaću i nešto zemlje iz šume i naravno travu koju ću skupljati od košenja.

...potruditi se da ne započinjem sezonu bez dobre lopate, motike, onog malog čuda za pravljenje rupa za sađenje (znam, može poslužiti i obična deblja grana ili daščica, ali ja baš hoću to malo čudo). Ove godine se mogu provući sa ovim što imam, s tim da obavezno moram kupiti kolica, jer mi je bez njih stvarno teško raditi bilo kakav posao koji uključuje čišćenje, kopanje, čupanje, podrezivanje i ostalo.

...saditi sve što se može saditi iz presade.
U plastiče zdjelice sam stavila nekoliko sjemenki krastavaca i dobila sam nakon mjesec i po dvanaest prilično lijepih sadnica. Neke sam podijelila, a sebi sam ostavila četiri, jer sam odlučila da će ove godine u bašti biti sam ono povrće koje ne zahtijeva veliku brigu i zalijevanje. Krastavce sam ipak juče posadila onako iz fazona, čisto da vidim da li će narasti. Puno mi je lakše da zasadim već gotove formirane biljke, jer oko njih odmah mogu staviti sijeno radi malčiranja. Ovako dok narastu za malčiranje moje neiskusno oko može ih zamijeniti za korov.

...kupiti manju plastičnu cisternu ili nekoliko većih buradi za vodu.
Megalomanski sam planirala onu od 1000 litara, ali za nju treba napraviti betonirano postolje, jer ona mora stajati napolju. Ipak je bolje uzeti neku manju (500 l? ako takvih ima) tako da može stati u wc u kojem je i voda ili nekoliko većih buradi, pa ih držati unutra.

...(ovaj "sljedeći put" je već iduće nedelje) ponijeti staro burence za pripremu gnojiva od žare.
 
Pa eto, za prvi put i nije loše.

Već sam nešto naučila.

A možda usput i nešto naraste.

ponedjeljak, 19. svibnja 2014.

...

Dragi blogeri, ako ste pogođeni ovim poplavama nadam se da ste dobro i na sigurnom.

Ako niste nadam se da ćete dati svoj doprinos u pomoći onima koji su ostali bez igdje ičega.

Svi u svojim naseljima i gradovima znamo mjesta na kojima se pomoć skuplja.

Neka svako od nas uradi onoliko koliko može.

ponedjeljak, 12. svibnja 2014.

Bašta


izvor: awayto-garden.com preko Pinterest-a

izvor: stvarni život

Imala sam jedan folder u kompjuteru koji sam čuvala dugo nakon što sam izbrisala sve foldere pod nazivom "Inspiracija".

To je bio folder sa slikama vrtova, bašti. Prekrasne rascvjetane bašte, uredne gredice sa povrćem, voćke u beharu, grmovi ruža. O, kako sam ja samo to upijala i zamišljala svoju baštu takvom jednog dana. Ovdje će rasti ruže, tamo povrće, ovdje klupica za sjedenje. 

Prelijepa djevojka u krasnoj kecelji za rad u vrtu okopava povrće savršeno čistom lopatom. Kantice za zaljevanje cvijeća plave i crvene sa bijelim tufnama. Korpa organski uzgojene mrkve i salate ležerno ostavljena pored plavog drvenog stolića. Stolić je ofucan i izgreban taman toliko koliko treba da izgleda šik. Da, da, hoću i ja tako, hoću i ja!!!

Prve godine samo što smo postali vlasnici toliko željenog komada zemlje udari takva suša da nisi stigao nasuti vode ni da opereš suđe poslije kafe, a kamoli da zaljevaš baštu. Odgodim za dogodine.

Druge godine mama se razboli od raka i opet odgodim sve svoje planove za vrtlarenje, jer moram biti spremna da se stvorim pored nje u svakom trenutku kada sam joj potrebna.

Treće godine...eh, treće godine selidba kao totalno nepredviđena stvar i svekar slomi nogu kao šlag na tortu i onda kiša, kiša, kiša, kiša...i još malo kiše.

Kućica koju imamo na ovom komadu zemlje je više skup dasaka koje se drže zajedno uz pomoć pozitivnih misli i par trulih greda. Nije uslovna za spavanje i boravak. Nedelja je jedini dan kada možemo doći i nešto raditi okolo.



Cijelo proljeće nedeljom smo imali majstore.

Kad nismo imali majstore imali smo penzionere.

Kad nismo imali penzionere nama nije bilo dobro, jer smo preumorni.

Onda konačno dođe nedelja kada nema ni majstora ni penzionera. Naoružala sam se alatom, ponijela sjemena koja sam kupila, drljalicu, novu motikicu. Očaj me obuzeo kada sam vidjela da se zatravilo sve šta sam prekopala prije mjesec dana, uprkos silnoj kiši. Par dana nije bilo te kiše i zemlja je odmah tvrda i suha. Trava okupirala cijelu parcelu, ali ne ona trava kao prošle godine, nježna proljetna trava prošarana poljskim cvijećem, nego neka travuljina, debeo korov, nigdje poljskog cvijeća, nigdje ničega. Nema mi ni divlje nane, ni žare. Kao da ih je nešto istrijebilo. Počnem da kopam, leđa me bole, ruke pucaju, a kako i ne bi kada nisam stala evo već skoro dva mjeseca. Vrijeme se muti, u glavi mi se muti.

Ah, pade mi na pamet poznata vrtlarica sa televizije i kako ona sve to sa radošću i lakoćom obavlja!

Daj, nemoj me molim te da ne kažem šta!

Rhonda je barem iskrenija. Ona ima krasnu baštu, ali ti u lice kaže da ćeš crknuti ako hoćeš da i tvoja bude takva. Volim tu iskrenost. Ne umotava u celofan kopanje i ne čini ga zabavnim i zanimljivim i in. Lopata je teška, motika još teža.

Par sati kasnije, zajapurena, slomljena, na ivici moždanog udara, trpam keks u sebe jer mi je pao šećer i imam ovo na gornjoj slici. Pola prekopano i posijano, pola prazno i par dasaka preko da hodam po njima. 

Prava Pinterest inspiracija.

Lijeva ruka mi trne.

I desna noga.

Smrdim na kokošije đubrivo.

Zvaćem keks i razmišljam kako postoji Pinterest i postoji stvarni život. Moja bašta je za mene primjer  kako nekada i pored najboljih želja stvari ne mogu da se poslože tako da rezultat rada ispadne savršen...ma šta pričam, ne savršen nego nekada ne može da ispadne ni onako, prosječan. Odlučujem da odustajem i ove godine. Ali ne sasvim. Posadila sam luk (crveni i bijeli), blitvu, malo kukuruza, par tikvi stambolki, mrkvu. Ostao mi je celer, peršun, malo cvekle za mamu i još nešto...ne mogu da sjetim šta...aha rukola. Paradajz, paprike, krastavac - neka čeka bolja vremena. Odahnem i osjećam se oslobođeno.

Nekada odustati ne znači predati se, nego shvatiti svoje granice. Prihvatiti svoje prilike i raditi u skladu sa svojim mogućnostima.

Ako nešto od ovog naraste - super.

Ako ne naraste - neće bašta pobjeći nikuda. Taman ću imati priliku da od jeseni počnem sa malčiranjem.

I ode folder u recycle bin.

Kako vi gledate na odustajanje ili djelimično odustajanje od stvari koje želite uraditi, a niste u mogućnosti zbog nekoh okolnosti koje se dese? Da li to shvatate to kao poraz ili kao znak da jednostavno nije vrijeme?


ponedjeljak, 5. svibnja 2014.

U kuhinji


Ove molerove merdevine su se pravo odomaćile kod nas. Otkako uđoše u kuću prije par sedmica nikako da ih izbacimo. Baš neke uporne, dosadne merdevine.

Hm, kuhinja...naslov i tema mog današnjeg posta.

Ništa od šivanja još. Osim ako hoćete da vam pišem o šivanju zavjesa? Nećete, je l'tako? Jer nema ništa dosadnije od šivanja zavjesa. Barem meni. Ali kako smo trenutno na jako, jako zategnutom budžetu zavjese u DIY varijanti za 5 KM po metru mi se i te kako isplate. Pa makar bile i dosadne.

Zato ću malo o kuhanju.

U ovoj mojoj super-ultra improvizovanoj kuhinji.


Sve na jednom mjestu...volja ti tanjiri, volja ti ulje, volja ti narandže, volja ti presada krastavaca u šerpi...ma sve imam na dohvat ruke.

U proteklih nekoliko sedmica kako nam je sve ispretumbano i isprevrtano, isprevrtan je i način na koji se hranim i način na koji hranim ukućane. Heeej, a nisam vam pričala da je na sve ovo svekar slomio nogu, a on isto živi sam kao i moja mama, a i da mi je mama nešto 'nako, ni tamo ni 'vamo...ali neću sad o tome. Možda kada budem bolja sa živcima napišem neki post o tome kako smo ušli u one godine kada nas svaki poziv iza devet uveče istraumira, jer svi naši prijatelji u to doba se bore da strpaju djecu u krevet i deru se njih jesu li oprali zube/napisali zadaću/spremili stvari za sutra i niko nema vremena za čavrljanje, znači ako te neko zove u ta doba to može biti samo ako se nešto desilo...dakle kad me istraumira iza devet, zamislite tek kako me istraumira u petnaest do dvanaest kad nas je nazvao iz bolnice da nam kaže "samo da me malo zagipsaju pa da dođete po mene". Aha, kako da ne...samo da ga malo operišu, pa onda gipsanje. Skrenuh sa teme, ali može poslužiti kao ilustracija za još jedan razlog zbog kojeg me je stres izbacio naglavačke iz kuhinje.

Vidite - kuhanje i ja...nije to baš najsretnija kombinacija. I hrana uopšte. Iako kad me čovjek vidi rekao bi: Ohoho, baš ti fino papaš je l de?
A meni je u suštini svejedno. Nije sad da da sam neki gurman pa da mi se noge oduzimaju pri pogledu na sočnu šniclu ili da sanjam kremaste kolače ili da uzdišem za uštipcima. Ja spadam u osobe koje - ja to tako zovem - zloupotrebljavaju hranu. Znate oni koji jedu kad su pod stresom, kad su umorni, kad su nesretni, kad se suoče sa strahom. Ne postoji ta tjeskoba koju čokolada ne može da riješi, ali ta moja "svejednoća" ogleda se u tome što bi recimo neko kupio sebi neku finu čokoladu pa da barem zna šta je pojeo, a  ja neselektivno jedem svo ono smeće koje se nalazi pored kase u samoposluzi. I uopšte - u tim stanjima poješću svašta, sve dok nije od cvekle ili patlidžana. 

E sad - postoji to stanje i postoji ono drugo normalno stanje kada normalno jedem. Tad mi je važno samo da je to ukusno, jednostavno, od sastojaka koje poznajem i volim. Ne mora to biti ni servirano na poseban način, ni začinjeno specijalnim začinima, ni preliveno posebnim sosovima...nego znate, onako, neka bude, svakodnevna hrana. Komad mesa, malo povrća, komad hljeba, supa...

E zato kažem da mi je svejedno. Vječito sam između ta dva stanja. Bez obzira na gore spomenuti "buci, buci" izgled.

Stres strašno utiče na način na koji se ja hranim ili ne hranim, jer hranjenjem ne možete nazvati kada neko pojede tri kroasana odjednom. Otprilike sam tako jela ovih dana. Tri kroasana, dvije kifle, Twix čokoladica, pa krenimo ispočetka. Od svih tih silnih majstora i čišćenja za njima, posla, psiholoških savjetovanja preko telefona sa mamom, slomljene svekrove noge i njegove operacije, brige šta njemu treba itd itd, zadnja stvar koja mi pada na pamet bila je "zdrava salata od quionoe za koju vam ne postoji opravdanje da je ne napravite, jer možete iskoristiti sve šta imate u frižideru" kako reče jedna 'vamo što sam je gledala jedno jutro na televiziji. Hm, da vidimo šta ja imam u frižideru, pomislih: pola mrkve koju čuvam za Micu, uvenulu glavicu od kupusa, luk, dva jaja, litar mlijeka. Quinoe ni na vidiku. Napravi salatu od ovoga šta JA imam u frižideru gospođice! A osim toga ima li išta u kuhinji što nisi strpala u tu zdjelu i zaboga zagrabi tom kašikom ko' čovjek i barem promiješaj to sve kako treba ili nemaš snage jer nisi doručkovala?
(Uh, lijepo je kad se ranom zorom izdereš na televizor, onako uz kafu).

Mali prekid uz slikice mojih biljčica koje baš lijepo napreduju ovdje. Nešto im odgovara. Možda ova vlaga što izbija još uvijek iz maltera na zidovima.

Bosiljak i nana.



Hoću reći, sve je to divno i krasno, ta zdrava salata od quinoe i u suštini, ne - nema opravdanja za mene koja žderem Twix čokoladice. I ne znam zapravo zašto to radim? U stvari znam. Zato što osjećam pritisak da moram biti na ne na dva, nego na tri-četiri mjesta u isto vrijeme. A zašto? Pa vjerovatno se ne nosim najbolje sa stresom. Ne vidim drugi razlog. Da se nosim, vjerovatno bih rekla: A sad dosta svega, svi nek odjebu, odoh ja napraviti sebi zdravu salatu od quinoe (baš sam se prihvatila te salate, ali ne uzlazi mi iz glave kako ženska nikako da promiješa onaj sadržaj u zdjeli).

U stvari, nisam napravila salatu nego sam sjela, uzela svesku i na brzinu sastavila jelovnik za sedmicu. Onda sam otišla u kupovinu svega što mi je potrebno za tu sedmicu (zajedno sa I., hvala joj na pomoći!) i u svom tom haosu odlučila da za prvi dan napravim njoje od krompirovog tijesta i sataraš. Mislim, ne d'o bog da njoke ostanu za petak kada majstori konačno izlaze iz kuće. Plan je plan. Mislim stvarno...kad već govorimo o stresu! Zašto ne dodati još malo na već ionako prepun tas.


Malo sam pretjerala sa količnom tijesta. Zaledila sam višak. Viška je bilo za još tri ručka. Baš sam "malo" pretjerala :).

Ali znate šta? Meni stvarno treba plan. Treba mi da sjednem i razmislim šta da kuham. I šta mi treba od sastojaka za to kuhanje. Ja nisam spontana kuharica. Ne uživam istinski u kuhanju, mada znam dobro da kuham i znam da pravim dobre kolače i keks i sve što napravim je ukusno. I skoro uvijek ima nešto skuhano u kući, i supa, i varivo, i "na kašiku" i sve kako treba. I uvijek se trudim da jedemo skupa. I da bude salata uz svaki ručak. I sve ono šta je radila moja mama i šta su radile i rade milioni mama širom svijeta. Ali priznajem da ne radim to zbog radosti kuhanja, već iz dužnosti. Jer tako treba i tako je bolje i zdravije za sve troje. I kuhaću ja i dalje, dok god treba i koliko treba...i zapravo ne trebam savjete, jer sve znam, samo treba da se pridržavam plana.

Dakle, THE PLAN:

- Jelovnik za svaku sedmicu
- Kupovina jednom sedmično za cijelu sedmicu (a ne trčkarati kao izbezumljena svaki dan od zelenare, do samposluge, do pekare, pa opet u krug)
- Zalediti višak (mislim na višak mesa, voća, povrća ili nešto slično, ne volim baš kuhati gotova jela pa zaleđivati)
- Poslije kad se malo uštelim i kada osposobim špajz praviti jelovnik i spisak za kupovinu za dvije sedmice
- Ostati u granicama budžeta
- Slobodno promijeniti raspored u jelovniku (podsjetiti se na epizodu sa njokama)
- Sjeti se kako si nervozna i razdražljiva kad gladna ideš kući s posla, a tek te čeka kupovina i spremanje hrane i možda ćeš se onda više pridržavati ovog plana :).

Eto to bi bilo to.

Njoke sam pravila po ovom receptu

 Kako se vi borite sa kuhanjem u stresnim situacijama kada ste razvučene na više polja?

Ili ste od onih savršenih kuharica koje kuhanje opušta?