ponedjeljak, 31. ožujka 2014.

Moja kućica, moja slobodica - Radovi



Nema me duže vrijeme.

Ali radi se. Nije da se ne radi.


Odnosno majstori rade, a mi izbacujemo vreće sa otpadom...i izbacujemo...i izbacujemo...sad smo u toj fazi. Izbacivanje otpada, čišćenje za majstorima, organizvanje majstora, računanje koliko imamo para za ovo ili ono, šta nam se isplati, šta ne...pa onda opet malo izbacivanja vreća sa otpadom.

Ne žalimo se. Dobro je kad je čovjek zdrav i kada je u mogućnosti da radi nešto za svoju porodicu.

Prozori su postavljeni. Vodoinstalater završio posao u kupatilu, električar radi svoj posao dio po dio.
Imamo i nova ulazna vrata. U međuvremenu smo razvalili sve iz ovog hodnika na drugj slici. Sada je tu gomila vreća - sa otpadom naravno.

Kondicija mi se vraća. Trenutno radim na fizičkoj snazi sa akcentom na gornjem dijelu tijela, odnosno mišićima ruku i ramena koji se jačaju nosanjem gore spomenutih vreća.


Biće mi zanimljivo ovdje stavljati fotke i dokumentovati napredak radova. Volim gledati kako se nešto pravi, volim da znam koji se materijali koriste, kako teče proces rada.

Imam u stvari dosta za pisati ovdje...svašta sam započela. Bašta (prekopala, a imam i novi zvjezdasti ručni kultivator koji jedva čekam da isprobam), šivanje nove odjeće (jao, a što tek tu imam opasan plan)...u stvari sve je to ne zato što sam super žena koja sve stigne, nego više zato što imam neki poremećaj pa ne mogu sjediti s mirom. Većinu vremena sam krepana, kao što sam već i predvidjela da ću biti, ali nema veze. Sve je dobro dok se radi, planira, stvara...i dok ima konjskog balzama u pakovanju od pola kile da se namažeš od glave do pete kada završiš sa radom.

Šta vi radite ovih dana?



četvrtak, 20. ožujka 2014.

Bašta - ili kako sam zamalo odustala od nje

Na sve strane ljudi sređuju bašte. Čiste, pripremaju zemlju za sjetvu.

Ja sam svoju obišla prošli vikend nakon više od mjesec dana pauze.


Pošto je na nešto većoj nadmorskoj visinu u odnosu na grad, a i u blizni šume, još uvijek nema zelenila. Drveće je tek počelo da se budi, a trava je još ona zimska, pomalo sasušena. Nema blata kao prošle godine, jer nije bilo puno kiše. Suhih grana i lišća posvuda, trebaće jedan cijeli dan da se sve to fino počisti. Osjeća se hladnoća koja izbija iz zemlje - ipak je tek mart. Ono nešto ruža koje sam ostavila na životu, još uvijek su u stanju hibernacije, ali narcisi su se probudili. Narcisi tako brzo prođu. Obično ih vidim u ovom stanju...


...sa ponekim cvijetom...


...a onda kad sljedeći put dođemo više ih nema. I procvjetaju i prođu u međuvremenu.

Nah, ionako nisam neka cvjećarica. Više bih se trudila oko jestivih biljaka :)

Kad smo već kod jestivih biljaka, ovdje ću smjestiti moje prve, vlastite, iz sopstvenog uzgoja.


Prekopano prošle jeseni. Ostavljeno da izmrzne preko zime, sa nadom da će mraz usitniti zemlju kao što uvijek radi kada su normalne zime. Ali kako nije bila normalna zima, to je sada samo jedna gomila zgrudvane zemlje. Gledam ja nju, gleda ona mene, onda gledam one lopate i štihače u šupi i razmišljam kako sam krepana.. O, nije to puno zemlje, oko 25-30 kvadrata, ali svejedno čim je vidim ja sam krepana. Nikad od mene vrtlarice!

Moram priznati da sam bila na korak da odustanem. S obzirom na selidbu i radove u stanu koji će nam oduzeti cijelo ljeto, gdje da ja sad u sve to uklopim i baštu? Pa u prosjeku se svaki drugi dan penjem dvadeset puta na četvrti sprat i spustila se sa četvrtog sprata nosajući komade rastavljenih regala i otpad koji je majstor ostavio nakon štemanja zidova za kablove za struju. Otprilike tamo negdje oko dvanaestog puta uvijek bude: Aha, ovako znači izgleda infarkt?
Ali izguram nekako. Kontam sve, ako ovaj put nije bilo infarkta, neće ga valjda biti ni sljedeći.

A nismo još ni počeli sa radovima, onako baš zaprave. Čeka me cijelo ljeto puno fizičkih poslova.

Uglavnom, kao što rekoh - na korak da odustanem. I već sam u ponedeljak na poslu bila u "odustajem" raspoloženju.

Ali onda mi donese kolegica sjeme nekog čudnog luka što raste u busenu, pa onda još domaćeg bijelog luka, pa dvadesetak sjemenki bundeve, a prijateljica mi javi da je konačno našla zvjezdastu ručnu drljalicu, ili ako vam je draže zvjezdasti ručni kultivator, za kojim uzdišemo obje odavno (čudno je to kad te obuzme ta zemlja i kopanje, pa onda mjerkaš lopate i slične sprave na način na koji si dok nisi bila obuzeta mjerkala cipele...baš čudno...šta li se to sa čovjekom desi pa se tako preokrene vrag će ga znati?)...i sad gdje da ja kažem: Eto, žene, ja nešto mislim...eto, ja ne znam stvarno mogu li ja to. Nema smisla, nešto me stid, osjećam se kao slabić neki. Mislim, pa to je 30 kvadrata bašte, nije šta ja znam...Mont Everest.

Ma daj 'vamo i sjeme i drljalicu! Ima da prekopam tih 30 kvadrata, a valjda ću do idućeg mjeseca da steknem i neku kondiciju od nosanja na četvrti sprat i sa četvrtog sprata. Pa ko zna, možda budem i kopala sve uz muziku sa tranzistora koji hvata samo neke opskurne radio stanice.

Kakvi su vaši planovi za bašte, okućnice, balkone - ako ih imate?

utorak, 11. ožujka 2014.

Tri suknje za I.

Hm, većinom sam ovih dana ukutijama, a pravi radovi još nisu ni počeli.


Pakujem i razvrstavam...šta ide sa nama, šta ostaje, šta da se proslijedi nekom drugom. Pomalo sam razočarana činjenicom da imamo puno stvari, puno. Jer to nije nikako princip koji se trudim slijediti. I uprkos činjenici da stan nije zatrpan i da se ne čuvaju kojekakve drangulije dalo bi se razmisliti o tome koliko nam zaista treba da bismo normalno funkcionirali. Mislila sam do sada da je ovo što imamo optimalno. Sad mislim da je optimalno čak i samo pola od ovoga šta sam mislila da je optimalno. Dok dođe vrijeme da se preselimo mislim da će i od te optimalne polovine otpasti dosta.

Mašinu još nisam spakovala, ali sam otpakovala kese u koje sam prije nekoliko mjeseci pohranila neke stvari koje su bile u kategoriji "ni tamo ni 'vamo". Neke od njih su završile pored kontejnera (inače uvijek tražim kome da dam stvari koje ne nosim, ali sad stvarno nemam vremena za to, pa sam spakovala u veliku kesu, ostavila pored kontejnera i za par sati kese nije bilo - važno da je neko uzeo, bilo ko), neke u I. ormaru (da, da došlo je i to vrijeme, ona je već velika djevojčica, a ja nekako nemam više želju da nosim majicu sa likom Miss Piggy i neke uske dukserice i to mi je nekako skroz u redu; odrasla sam žena, ne želim više da nosim odjeću koje podsjeća na odjeću moje kćerke skoro tinejdžerke), a neke sam ostavila za prepravku.

Tako je I. dobila tri nove suknje od mojih starih stvari. Tri nove stare suknje da se može sa njima folirati na proljeće.


Teksas suknja je moja suknja skraćena i sužena da njoj odgovara. Suknja na cvjetiće je moja haljina koja jeste bila krasna, ali nešto sa njom nije bilo u redu. Mislim, nešto sa njom nije bilo u redu kada je na meni. Ili sa mnom nešto nije bilo u redu? Uglavnom, sa jednom od nas nešto nije bilo u redu kad smo skupa i nismo se slagale nikako. U obliku suknje puno bolje se slaže sa I. Lijepo se se vrti, a to curice vole. Ova treća je od komada tamnosivog žerseja i raznih krpica koje sam prišila kao aplikacije.

I. je bila sretna. Ali ne znam zašto ipak imam neki osjećaj da će završiti u farmerkama i starkama kao i prošlo proljeće.

utorak, 4. ožujka 2014.

Moja kućica, moja slobodica - Selidba

Ovo će vam biti jedna serija postova, koja će se protegnuti od sad pa do iduće godine!

Ne tako davno završila sam zadnji iz serije postova pod nazivom Moja kućica, moja slobodica u kojoj sam pisala o tome kako smo mi organizovali naš život u prostoru od 45 kvadrata. Ti postovi nisu bili zamišljeni kao postovi o uređenju stana, već više kao pokušaj da objasnim kako mali stan ne mora uopšte značiti da morate živjeti u klaustrofobičnom prostoru zatrpani stvarima. Nadam se da sam uspjela da vas inspirišem ili nekim savjetom pomognem da svoj mali životni prostor rasteretite od viška koji vam smeta. E sad da i ja bacim pogled na sve ovo ovako lijepo, sređeno, čisto, uredno, baš kao što se ono kaže "sređeno zbog slikanja"

Nakon toga prebacujemo se ovdje...


Da se razumijemo nije ovako izgledalo u startu. Ovako izgleda nakon što smo mi temeljno opuhali sobu kao termiti, izbacili sve iz nje, razvalili sve šta se razvaliti može, zgulili tapete.

Poneki biser iz doba kada je I. kao mala šarala po zidovima ostao je sačuvan kao fotografija:


A još nešto bisera u formi namještaja i ostalog ostalo je sačuvano za dalje korištenje ili uspomenu.


Preko pedeset godina slojeva boje, onako kako se mijenjao ukus onih koji su živjeli u ovom prostoru.


Mjesto na kojem je moj muž napravio prve korake, na kojem je I. napravila prve korake i koje nismo uopšte imali u vidu kao mjesto u koje ćemo se vratiti nakon što smo iz njega otišli prije tačno sedam godina.

Onda se to jednog dana pojavilo kao ideja, pa onda kao mogućnost o kojoj bi trebalo razmisliti, pa je onda prešlo u stvarnu akciju. Ovo je više investicija i ulaganje u našu budućnost kao porodice, nego što je stvarna potreba. Nadamo se da će dedi biti lijepo i udobno u našem stanu kao što je bilo i nama,
a mi smo se već bacili na posao i dobili prvu upalu mišića od čišćenja i nosanja stvari, a i prve povrede na radu od nekih ormara koji su se oteli kontroli prilikom razmontiranja.

I to baš ove godine kad sam odlučila da konačno zasijem baštu i uzgojim makar kilu -dvije povrća. 

Sreća razdaljina je samo 19 km, uz kloniranje i dobru organizaciju mislim da bih mogla stići sve.

(Naravno na blogu ću dokumentovati tok radova.)

Ima li još neko da planira neke velike promjene ove godine?

ponedjeljak, 3. ožujka 2014.

Život i tako te stvari

Skoro mjesec dana je prošlo od mog zadnjeg posta i iako mi ovo nije prva pauza od pisanja bloga, definitvno jeste jedna od onih koja me totalno izbacila iz kolosijeka svakodnevnog života.

Februar je prošao u znaku promjena na porodičnom planu, pa onda u znaku dešavanja u zemlji, pa onda u znaku dešavanja na zdravstvenom planu kod moje mame, pa onda u znaku dešavanja u mojoj vlastitoj glavi, a koje su proizvod svih ovih gore navedenih dešavanja, i na kraju u znaku vraćanja nekim lošim navikama za kojim posežem kad god se osjećam neudobno. A ovo je svakako mjesec u kojem sam se osjećala neudobno više nego što je potrebno. Ne, nisam se vratila pušenju (nepušač od januara 1997.) ili piću (poslije tri pive pričam protiv države), nego sam ponovo počela neumjereno da jedem, što znači da je tjeskoba nastupila u svom punom sjaju, ali zadnjih par dana otkako mi se situacija u glavi malo razbistrava, normalizuje se i to stanje, manje jedem GMO čokoladica, a više povrća i ostalih stvari koje mi gode, pa se odmah i bolje osjećam.

Jednom sam napomenula kako ja volim da se ništa ne dešava i kada ne moram nigdje da idem. Svako dešavanje koje me izbacuje iz okvira moje teško stečene udodbnosti i kućne atmosfere izbacuje me iz kolosijeka. Kažem teško stečene udobrnosti - misleći na udobnost koju mi donosi sloboda da u određenim situacijama radim ono šta meni odgovara. Obično su to male stvari: odmor, spavanje ili lagani fizički rad u vidu kopanja na vikendici, bavljenje hobijem. To su stvari koje kada ih ovako posložim i ne izgledaju baš kao nešto posebno, mislim da imam pristup tome u svakom trenutku, ali kada se dese neke nepredviđene situacije, bilo vanjske ili unutar mog sopstvenog života, vidim kako su one zapravo veliki, veliki luksuz.

Da ne dužim sada....mnogo je izvora tjeskobe bilo u proteklim danima. Od onih na koje ne mogu da utičem (situacija u zemlji), do onih na koje mogu tek djelimično da utičem (stanje psihičkog i emocionalnog zdravlja moje mame), pa do onih na koje mogu da utičem, ali ne utičem iz ko zna kojih razloga (vlastite misli u vezi svega toga, ali koje ponekad kao da imaju svoj sopstveni život, neovisan o meni).

I tako zapadne čovjek u neko stanje... kao nije ti ništa, a u stvari ti je svašta nešto, a ne bi da kukaš, jer misliće ljudi da si razmažen, a ne bi ni da šutiš, jer to nije zdravo, a ne bi ni da se praviš da živiš pod staklenim zvonom, jer to nije normalno, a ne bi ni da izađeš na ulicu i dereš se, jer ne vjeruješ da će to nešto promijeniti, a ne bi ni da sjediš onako, a ne bi ni da sa svima dolaziš u kontakt, jer svakakvih ljudi ima i ne želimo svi isto, a ne bi ni da gledaš TV i čitaš portale, a ne ide ni da se praviš da živiš u nekom svom malom savršenom svijetu sazdanom od pozitivnih misli i umirujuućih vibracija, jer možeš biti svašta nešto, al njuejdžer vala nisi nikad bio nit' ćeš biti...i tako sve u krug....


...i mic po mic...GMO čokoladice molekulski programirane da te fino umrtve...evo uzmi Snickers! Bolje? Bolje! Sreća pa je prežderavanje društveno prihvatljiva ovisnost.

Ali i to stanje kao i svako drugo prolazi. Ja pustim da prođe. Ustanem tako jedno jutro i kao malo se razbistrilo. Kao odjednom znam šta treba da radim u životu. Kao poduzimam neke korake. I nadam se da će sljedeće stanje isto proći kao i ovo. Jer stanja uvijek dolaze. I stanja i sranja da izvinete.

I ništa...krenem tako na posao i dok čekam kombi stanem na sunce i kažem: Ma zajebi sve to. Zajebi proljeće koje je došlo kad mu nije vrijeme i to što imaš sve simptome svih mogućih bolesti od rahitisa do moždanog udara, evo baš u ovom trenutku možda imaš i duboku vensku trombozu, jer što bi te inače boljelo tako u dubini prepone baš gdje prolazi ona glavna vena, kako se ono zove? Zajebi i to koljeno što ti škripi, zajebi što ti mama čim je malo bolje ne zna šta će od sebe pa te pila sa: gdje ćeš? šta ćeš? što će ti to? kad si? šta si?, zajebi šta kažu političari, zajebi treći svjetski rat na pomolu, zajebi ono što si čitala juče da samo treba da iscijediš pola kile bijelog luka i pomiješaš to sa medom, pet samljevenih šišmiševih krila i prstohvat ljute papričice i svi potencijalni rakovi će te zaobilaziti u širokom luku do kraja života, fino ti zajebi sve to, evo šta treba da radiš...

Kad dođe vrijeme uskopaj baštu, posadi povrće.

Očisti oko kuće.

Sredi malo finansije. Ne troši bezveze pare. Ne padaju ti s neba.

Idi sa djetetom u šetnju. Pričaj sa njom. Ne možeš promijeniti svijet, ali možda ćeš doprinijeti nešto ako odgojiš jedno normalno ljudsko biće.

Radi.

Piši blog.

Eto.

Kao imam ja neki plan. Onde dođe kombi i ja uđem u kombi i kažem kolegama: Dobro jutro.

Počinje novi radni dan. Počinje novi dan, onako.

(E da, i još nešto, ali kao tema za sljedeći post: selimo se! Ali o tome vam pišem drugom prilikom)

(To je ono što sam navela kao "dešavanja na porodičnom planu")


Voljela bih čuti šta se dešava kod vas, kako ste?