četvrtak, 29. kolovoza 2013.

Kućica za lutke

Još prije nego što ćemo krenuti na odmor zamolila me I. da joj napravim malo veću kućicu za lutke, onako na sprat, sa potkrovljem i terasom. Odlično, jer sam baš bila u tom fazonu. To su baš nekako neobavezni zabavni kreativni projekti, te kućice za lutke. Nije potrebno previše ušminkavanja ili pažljivog rada, jer su djeca zadovoljna kako god ispadne. Njima je već sama ta ideja kućice za lutke dovoljna i sretni su kad vide da ima prozore i vrata i kada imaju gdje smjestiti improvizovane krevetiće i mali namještaj, a svaki dodatni detalj dođe kao neki bonus na sve to.

E sad, pošto sam kao što već rekoh bila u tom fazonu, a držale su me i slike od kućice koju sam joj pravila prije par godina, a koje sam takođe stavila na blog, zamislila sam da ovaj put to bude nešto slično, ali u malo većem formatu. Neka skroz luda i šarena kućica, kao ona kućica koju je Fibi iz Prijatelja pravila u epizodi sa Monikinom kućicom za lutke (ako se sjećate te epizode), samo veća i sa više prostorija. Baš nekako takva - zbrčkano zabavna.

Kupim ja dvije velike kartonske kutije u OBI-ju i napravim osnovni "kostur" kućice, podove, pripremim zidove za prostorije za izrezivanje, izrežem prozore i vrata, oblijepim je šarenim papirom izvana i ostavim je takvu par dana da razmislim o unutrašnjem uređenju. I. je već tada počela da pravi mali namještaj i zabavlja se sa fimom, pa taman neka ona pravi to, a ja kućicu i biće super. I tako dok je kućica stajala muž je počeo da daje prijedloge: A što ne napraviš ovo, a što ne napraviš ono, a mogla si koristiti ovaj materijal, a za izvana ovo, a za iznutra ono...i nije sad da ga tužakam ipak je on iskusni maketar koji je napravio sve ovo, zna on dobro od čega se šta pravi i koji materijali se koriste i tehnike i svašta on zna, ali meni je u glavi bila samo Fibina kućica i ništa drugo pa sam tvrdoglavo odbijala svaki njegov prijedlog. Onda se umiješala I. i počela je i ona da navija: Hajde, hajde mama, hoću da praviš tako kao što tata kaže! 

I šta da radiš? Praviš kućicu za dijete, ne za sebe. Ali moram da priznam, i jesam je počela praviti malo više za sebe. Mislim, onakvu kakva bi trebala biti, pravila bih je za sebe. OK, složim se ja (mada nekako teška srca), ipak to će biti I. kućica,  pravićemo kako je tata predložio. Ali da ne požuruješ i ne zanovijetaš i ne pitaš kad će biti gotovo, jer tu ima posla, ok? - kažem ja njoj. I ona se složi. 

Do sada smo napravili samo osnovno: zidove, spratove i izrezali smo otvore za prozore i sa strane za jedna vrata za terasu. 

Kućicu smo radili od stirodura. Stirodur je inače idealan za ovakve projekte, pa ako planirate i vi praviti nešto slično preporučujem da ga nabavite. Jeftin je, dobro se reže, lagan je, mekan pa se lijepo oblikuje u različite oblike, a da se pri tome ne savija kao karton, može se lijepiti i bojiti. Prije bojenja dobro je da ga obradite šmirgl papirom, jer obično ima neku laganu teksturu na površini, kao mrežica, pa se bolje boji ako se šmirglanjem ta tekstura skine. Stirodur inače nije gladak i ne postane gladak šmirglanjem, ali kao što sam rekla tako se lakše boji. Pripremite se na to da će vam trebati i dosta boje, jer je upija. Ja sam potrošila jednu veliku tubu akrilne bijele boje za bojenje zidova potrkrovlja i zidove i plafona prizemlja (u dva sloja, jer se tako dobije potpuno pokrivanje). Pretpostavljam da će mi trebati još četiri tube za bojenje ostalih spratova koji će imati i pregradne zidove za sobe.

Na ovoj kućici ima toliko posla da ćemo je raditi do nove godine. To nam dođe kao porodični projekat. Tata je zadužen za rezanje i obradu stirodura, lijepljenje i šmirglanje, postavljanje krova i terase. Mama je zadužena za farbanje unutrašnjosti, obradu prozora i vrata, postavljenje fasade, vanjsko uređenje, a I. za namještaj, dekoraciju i sve što je vezano za to.

Za sada i ovakva kakva je poslužila je za useljenje. Samo ono sonovno dok se ne stvore bolji uslovi, ali vlastiti krov nad glavom je najbolji kakav god da je :)

Kako radovi napreduju moći ćete vidjeti na blogu, jer ću postavljati slike.
(Namještaj je I. ručni rad, kao i većina sitnica na slikama, a među njima i ove male olovke napravljene od polovina čačkalice.)

ponedjeljak, 26. kolovoza 2013.

Kad ne ide, ne ide

Moju ljetnu kreativnu letargiju ništa da prekine. 

Pokušala sam ja, nije da nisam pokušala. Ali izabrah najbezvezniji mogući projekat koji sam mogla izabrati. Mogla sam umjesto toga konačno sašiti par platnenih vrećica za čuvanje tašni ili neke podmetače za tacne ili rajf-traku za I. ili par najobičnijih cekera...sve je to na "ne možeš da omaneš" fazon. I znatno bi mi popravilo raspoloženje. Međutim ja sam odabrala da se isprobam u nečemu što sam davno rekla da ću ostaviti po strani - reciklaži tipa "iz majice u torbu", "iz torbe u suknju, a iz suknje u prekrivač za krevet", "napravite pantalone od rukava sakoa"...mislim kome uspije svaka mu čast, ali u mom slučaju takvi eksperimenti uvijek bi se pokazali kao gubitak vremena. Možda je to zato što mi nedostaje strpljenja da savršenu sliku recikliranog projekta koju nosim u glavi pretočim u stvarnost. A možda i zbog nečeg drugog. Kako god bilo i šta god meni da fali vrijeme je pokazalo da nisam baš uspješna u recikliranju. Krenem kao furija u razrađivanje ideje, pripremim materijal, bacim se na posao, ali nekako na kraju uvijek na jednoj strani imam sliku predivne "torbe koja je izrađena od pokrivača koji je prije toga bio suknja", a na drugoj je moja "torba koja je izrađena od pokrivača koji je prije bio suknja, a najbolje bi bilo da je suknja odmah pretvorena u krpu za brisanje poda".

Ne, ne, neke vrste recikliranja nisu za mene. Može onako nešto jednostavno npr. kupi džem, pojedi džem, ostavi staklenu teglu i poslije je koristi kao spremište za dugmiće. Ako baš želiš ukrasi je uz pomoć par perlica. Ili oni jednostavni podmetači za tacne koje radim od starih stolnjaka.

I šta meni bi da dobijem napad recikliranja i u tom napadu odlučim da nekoliko savršeno dobrih muževih starih majica (mislim bez fleka, bez rupa, samo su izbijedile) koje smo komotno mogli nositi na vikendici i on i ja, i to još sigurno par godina, pretvorim u ovo:


Je li to neka polukorpa, ponjavica za pod, pokušaj jastučića za sjedenja na podu? 

Ne bih vam znala reći šta tačno predstavlja ova gomila izrezanih pa upletenih trakica od starih majica, plus kad je nestalo majica ostatka od filcane dekice, a sve to upleteno uz pomoć hulahopa koji mi je non-stop bježao i ispadao dok sam ja uplitala trakice i trudila se da zadržim početni entuzijazam koji me je držao onoliko koliko je bilo potrebno da ispletem ovaj središnji crveni dio. Taj središnji crveni dio je širok je oko 10-tak centimetara, pa se komotno može reći da je moj entuzijazam trajao oko 10 cm. Poslije je bila čista patnja i bjesomučno traženje komadića bilo kakvog materijala da dovedem ovo čudo do nekih dimenzija pogodinh da I. može sjediti na njemu kad se igra na podu. 

I dovedem konačno to čudo do željenih dimenzija, skinem sa hulahopa, privežem prema instrukcijama sve kako treba da se ne raspadne i skontam da neće da se ispravi. Mislim, nije ravno! Uvijaju se rubovi prema gore. Kao da sam pokušavala da ispletem korpu, samo što u stvari nisam htjela da ispadne korpa. Ili više kao da su djeca na času domaćinstva u šestom razredu pokušavala da naprave korpu i stvarno im je uspjelo.

Jesam li bila suviše nestrpljiva? Jesam li možda u tutorialu promašila nešto? Zašto izgleda kao zgužvana gomila krpica, a ne kao veseli splet boja i tekstura kao u tutorialu sa interneta?

Ma zaboli me! Ići će u smeće, zaključim, bez grižnje savjesti. Izvini majčice Zemljo, nadam se da će se ovaj reciklirani objekat raspasti brzo i da te neće previše zagaditi.

I. mi je predložila da poklonim ovo nekome ko ima mačku ili psa, jer bi bilo zgodno da životinje lješkare unutra. Moja sujeta to ne može da podnese. Da ja koja toliko priča o šivanju i ručnom radu i urednosti i pažljivosti u izradi nekome poklonim ovo klupko upletenih traka! Nisam ja bezbrižni, lepršavi kreativac, zadovoljan samo procesom stvaranja, neopterećen rezultatom. Trudila sam se da budem, željela sam da budem. Ali u meni ima nešto sitničavo, čangrizavo, nešto što mi ne da da se opustim i kažem: Ma hajde šta fali, barem sam probala, uostalom uvijek mogu taj šešir koristiti kao vazu. Ma ne mogu ja to! Ako je šešir onda je šešir, a ako je vaza onda je vaza.

Baš sam ja kreativno hendikepirana i ne znam uživati u ovakvim greškama, jer ipak je to sve proces stvaranja, učenja, životne radosti i blablablablabla...ne čujem dobro, upravo sam izašla napolje i nosim ovo u smeće :))).

Za sve vas koji niste opterećeni bespotrebnim glupostima kao ja i volite da pravite stvari bez obzira na rezultat, a pri tome i reciklirate, evo tutoriala pa možda vi uspijete napraviti nešto što će na kraju i ličiti na - nešto :).


srijeda, 21. kolovoza 2013.

Ipak neko radi

Nisu svi poklekli pred ljetnom vrućinom i prepustili se bezvoljnosti, mrzovolji i čekanju da malo  zahladni pa da vrate kreativne vijuge u pogon, nego usavršavaju baratanje fimo masom i uče se koristiti do sada nekorištene alate.








Škljoc!

Znam da sam rekla sebi da nikada neću stavljati puno fotki odjednom u jedan post, jer se gubim u postovima i na blogovima koji ih imaju puno, ali uzdam se u to da vi imate veći raspon pažnje i koncentracije od mene pa vam neće smetati. Ovako mi je i lakše...naguram ih sve u jedan post i završila sam sa prizorima sa ljetnog odmora. Vratila sam se sa preko 200 fotografija, ali sam odlučila da sačuvam samo one meni najljepše. Ovo su neke od njih.

 A škljocano je u Rijeci, Opatiji i Mošćenićkoj Dragi.