petak, 20. srpnja 2012.

Pauza

Malo ću da pauziram od bloga.
Imam nekih poslića da pozavršavam, a u slobodnom vremenu ostaviću se šivanja, rukotvorina i ostalog i posvetiti se porodici. Treba nam malo reorganizacije i promjene, uvođenja nekih novina u zajedničke aktivnosti što bi nadam se trebalo da ima pozitivan uticaj na zdravstveno stanje velikih članova (muž i ja) i raspoloženje malih članova (I.)

Osim toga treba da obilježimo jedan poseban rođendan.

Uskoro će se navršiti 10 godina kako je I. došla na ovaj svijet. To je jubilarni rođendan i zato zaslužuje posebnu proslavu sa mamom i tatom.


U ovih deset godina pratila sam je, vodila, hvatala korak ili samo pokušavala da hvatam korak, posrtala, padala..bilo je svega i nije uvijek bilo sve ispunjeno smijehom i zabavom. Ponekad sam mislila da uopšte ne poznajem svoje dijete, ponekad sam mislila da uopšte ne poznajem sebe, majčinstvo je izvuklo iz mene i neke ružne strane, upoznala sam strah, upoznala sam šta znači kada te parališe osjećaj odgovornosti za tuđi život, ispitivala sam sebe i svoje postupke i još uvijek se non-stop ispitujem, napravila sam milion grešaka u vezi dnevne rutine, spavanja, igranja, dozvoljenih i nedozvoljenih stvari, bila sam umorna toliko da postanem agresivna, dosta promašaja u dosljednosti je bilo i priznajem da sam nekoliko puta čak dozvolila i da se moje šestogodišnje dijete izdere na mene, a ja da pobjegnem u kupatilo i počnem da plačem i pravo da vam kažem uhvatim se nekada i da mislim kako pojma nemam šta radim kada se radi o vaspitanju djece.

Do sada ste vjerovatno pomislili da sam totalni promašaj, pa nema veze ako dodam još jedan teg na vagu i priznam da ne ispunjavam želje tipa: jedu joj se palačinke u doba kad bi trebala biti već na spavanju, a mama hop, pa u kuhinju za šporet i da ne dozvoljavam da se šara po zidovima i namještaju kao iskazivanje kreativnosti.


Ali...

...nikada nije otišla na spavanje, a da nismo izgladili sve nesporazume i eventualne dnevne svađe, nikada joj nisam i neću nametati svoje viđenje svijeta, niti ću tražiti da slijedi moja ubjeđenja, imala je i imaće punu slobodu izražavanja svih vrsta emocija koje doživljava (bez obzira koliko naporno o bilo), podržavam sve njene luckaste snove kakve samo može imati desetogodišnja djevojčica, vodim je sa sobom gdje god mogu dok je još dovoljno mala da joj nije ofirno da ide negdje sa mamom, spavam sa njom kad god je strah ili ima ružan san ili jednostavno samo želi da me ima pored sebe, I. mi kaže da sam prilično dobra u rješavanju problema sa drugaricama ili davanju savjeta u vezi dilema sa simpatijom, nije me stid da plešem sa njom na sred ulice ili pravim razne grimase na javnim mjestima ako to nju nasmijava, držim je u krilu kad god to hoće i nikad joj nisam rekla da je već prevelika za to, mogla bih cijeli dan da ne radim ništa i samo nju da grlim...i svaki dan se barem dva- tri puta iskreno iznenadim i izbezumim od sreće kada uđe u sobu i ja je pogledam i shvatim: Pa ovo je moje dijete! 

Uostalom, mislim da nikad ne možemo sa sigurnošću tvrditi kakve smo majke i kako smo se iskazale kao majke sve dok djeca ne porastu i odu od nas da vode svoj samostalni život. Smatraću se uspješnom majkom kada trenuci u kojima mi se kao odrasla osoba bude vraćala budu ispunjeni smijehom i zadovoljstvom što smo zajedno. Zato nikada za sebe ne bih tvrdila da sve znam ili da su moje metode jedine ispravne, a da druge majke pojma nemaju. Što se mene tiče ne znam ništa, učim zajedno sa djetetom i razvijam se i rastem zajedno sa njom.

I. je zaslužila da me narednih dana ima samo za sebe. Nadam se da se nećemo puno svađati, barem ne do sredine iduće sedmice :)

Vama isto želim lijepe trenutke sa djecom, a ako ih nemate onda sa ostalim dragim osobama.

Čitamo se uskoro :)

utorak, 17. srpnja 2012.

Nešto staro i nešto novo

Pozdrav svima.

Nije me bilo ovih dana, što zbog vrućine, koja me je skroz ošamutila, što zbog zdravstvenih problema koje je imao moj muž. Na svu sreću na vrijeme smo reagovali, pa se nadam da će sve biti u redu. Nas dvoje smo inače iz generacije koja je u ratu bila u ranim dvadesetim - mladi, zdravi muškarci savršeno sposobni za liniju, a žene isto tako sapsobne da daju svoj doprinos u vidu tegljenja 150 litara vode s kraja na kraj grada, a kao što je poznato tijelo pamti, pa sada sve više i više ljudima u našim godinma dolazi na naplatu sve škroz šta nam je organizam prolazio. U svakom slučaju ako čovjek na vrijeme prepozna i promijeni neke navike dosta toga se može izliječiti ili barem zaustaviti dalje napredovanje bolesti ili oštećenja.

Međutim kako ni ja sama ponekada nisam najdisciplinovaniji pacijent, hajde da vam ne pametujem previše o zdravstvenim temama, nego da pređem na pametovanje o šivaćim i prepravljačkim temama.

A mali i veliki članovi porodice su zbrinuti za večeras, tako da i ja mogu da se opustim u ovo (konačno!) svježe ljetno veče.

Prepravljanje ili reciklaža prvo - ili nešto staro.

Ova košulja je odavno prešla na policu ormara na kojoj se nalaze stvari za nosanje po kući ili oko kuće kada se po tim oko kuće misli na pijacu ili igralište sa I.


Ja bila u nekom raspoloženju da je razvalim i dobijem nešto nosivo i u drugim prilikama (npr. na posao ili u grad po danu) i uradim joj sljedeće: odrežem rukave, skratim dužinu, malo je strukiram, napravim unutrašnji šav u koji uvučem trakicu pa da se malo nabere u struku, pa još malo narandžaste trakice od pamučne čipke oko vratnog izreza i dobijem jednu prilično nosivu košuljicu/tunikicu...izdržaće još barem tri godine ovakva :)


To bi dakle bila reciklaža.

A sada novine ili šivanje ispočetka. Znam da je i reciklaža zanimljiva, ali za ovo što sam bila naumila željela sam lijep, netaknut komad materijala. A naumila sam klasičnu bluzu sa mašnom koja se veže oko vrata, u neke neutralne boje, sa bijelim tufnicama i nosila sam je tako u mislima i nacrtanu u notesu u tašni dobrih pola godine, dok konačno nije iz misli i papira prešla na na materijal koji sam kupila nedavno.

I poslije toga u ovu kombinaciju:


Suknja je obična, lagana ljetna suknja, do koljena, dobrodošla u kombinaciji sa raznim drugim stvarčicama, a sašivena proljetos od komada laganog žerseja. Ogrlica i narukvica stare nekoliko godina, a torbica second hand ulov od prošlog ljeta.


Bluza je od dovoljno laganog materijala da se može nositi samostalno ljeti, a zimi se preko nje može obući sako, džemper, kardigan. Jako sam zadovoljna kako je ispala, a i time što je mogu kombinovati. Volim odjeću koja odgovara raznim sezonama i koju uz mijenjanje detalja mogu nositi godinama. Nisam ja neka trendi ženska, niti sam ekstravagantna ženska, a nisam nešto ni originalna, niti volim da na sebi imam puno boja i uzoraka, a nisam ni za to da se obučem klasično ili sportski od glave do pete. Ova kombinacija na slici to sam vam ja, to je nešto u čemu se ja osjećam lijepo i ugodno. Obična, jednostavna, ali lijepo sašivena odjeća sa nešto detalja u obliku nakita ili neke vintage sitnice - eto tako želim da izgledam.

I još kad ne bih bila u potpunosti prekrivena ranicama od komaraca...uh! (Ali moram priznati da one narukvice sa citronelom djeluju, ipak imam manje uboda nego ranije. Da li bih morala da je nosim cijelo vrijeme? A ista je kao one narukvice što nose gosti po hotelima sa all inclusive ponudom - crvene narukvice imaju puni pristup baru i pored bazena i na plaži, ostali stoj!)

I nakon što je kombinacija složema, dokumentovana i sve stvarčice vraćene na svoje mjesto u očekivanju da se ovako obučena prošetam, prelazim na sljedeći projekat, a to je haljina od ovog materijala...




utorak, 10. srpnja 2012.

Nakit

Kupila bih sebi neku sitnicu da se malo oraspoložim. Po mogućnosti da je preko e-bay-a i da nije skuplja od 5 dolara. Neku ogrlicu na primjer.

Evo šta sam našla.



Ne znam sad koju bih :)

Zar nisu sve slatke?

nedjelja, 8. srpnja 2012.

Vikend u slikama

I sa malo teksta usput.


Lijepo je kad si mali i kad se mama i tata brinu za sve pa možeš cijeli dan da provedeš čavrljajući sa prijateljicom na travi...


...i penjući se po drveću.

Rukavice su u svrhu zaštite, jer ipak se noktići lakiraju i sve to. Raspust je pa možemo dati sebi oduška, jer u školu se sa nalakiranim noktićima ne ide, ne, ne.


Djelić neba gledano iz moje perspektive - sa dekice na travi. Položaj ležeći naravno.

A sve to kao zasluženi odmor nakon ograđivanje budućeg cvjetnjaka improvizovanom ogradom.


Ova ograda je tu samo privremeno dok ne napravimo pravu lijepu drvenu ogradicu do kraja ljeta, a ružama će društvo praviti i još neke biljčice. Ali ne još, već na proljeće. Za sada je u planu da im dodam još zemlje i zaštitim od gubitka vlage dodatnim malčiranjem, pa onda ta ogradica i na jesen još nekoliko reznica ruža staviti pa da vidim hoće li se primiti do proljeća. Do kraja ljeta u planu je i komposter i na jesen priprema tla za baštu koja će biti na ovom dijelu gdje se vide u bijelo okrečene voćke. A ovo okolo što vidite, trava i sve to, zajedno sa onim što se naziva korov - sve to ostaje kao što jeste. Razgovarali smo o tome kako želimo da izgleda naš budući vrt i odlučili da na dijelu koji je predviđen za travnjak nećemo raditi ništa što je uobičajeno da se radi - osim košenja trave naravno. Dakle nema grmića, žbunića, engleske trave, vrtnih patuljaka, osamsto vrsta ukrasnog cvijeća. Uvijek su me privlačile bašte u kojime izgleda da sve slobodno raste, ali ipak se tu i tamo, nasuprot onih u kojima je sve podšišano, uređeno, oplijevljeno do zadnje slamke i u kojima se djeca ne smiju igrati lopte da ne polome mamine omiljene...šta ja znam...lupiću sad...geranije ili tako nešto, ne razumijem se u cvijeće.


Ispod se vidi divlja nana kako se polako pomalja iz sijena. Naravno ostaviću je da raste zajedno sa ružama i veselim joj se kao i svakom novom pupoljku na ružama.

Kako ste vi proveli vikend? Jeste li radili nešto što volite i što vas veseli?


srijeda, 4. srpnja 2012.

Majica i suknja

E hajde konačno jedan outfit post, već sam bila dobro skrenula s puta i što se tiče objavljivanja takvih postova, a i što se tiče oblačenja. Kada sam nedavno otišla na posao u tenama stvarno sam dotakla dno dna haha. Naime, moje radno mjesto se nalazi u ne baš reprezentativnom dijelu grada, prevoz  je kombijem u koji moraš da se penješ uz pomoć merdevina, prilaz kancelariji je "divno" uređen uz pomoć prašine i kamenja kada je sušno i blata i kamenja kada je kišno vrijeme, a ni ne dolazim u dodir sa strankama na poslu niti idem na neke sastanke....tako da sam vremenom polako iz faze "farmerke i majica" došla do faze "farmerke, majica i tene" što me zaprepastilo. Da budem iskrena, nisam ja sad neka ženska koja se tip-top dotjeruje svaki dan, ali nisam ni od onih kojima su tene dio svakodnevne obuće (meni su tene samo za rekreaciju, pijacu, šetnju sa djetetom i izlete).

I tako ja kažem sebi jutros: Šta je sljedeće? U grad u trenerci? Zaboga šta bi ti rekli Klinton i Stejsi? (jao što ja njih volim!) i za čas iskombinujem outfit za ovaj dan.


Pošto nisam imala vremena da namještam aparat za samo-slikanje uz pomoć stativa i poziranje, odlučih da kombinaciju složim ovako na podu, a vjerujte mi na riječ da izgleda skroz pristojno i na meni (je l' de da je savršeno  normalno da u pola osam ujutro stojiš na stolici, na sred kuhinje u gaćama i potkošulji sa foto-aparatom u rukama i slikaš odjeću koja se nalazi aranžirana na podu?)

Majica i suknja su najnovija djela mojih ruku od materijala koje sam nedavno kupila. Sličnu majicu sam šila prije godinu ili dvije, ne mogu da se sjetim, samo što je bila duža pa je to u stvari bila tunika. Nije mi se nešto pokazala korisnom, jer u principu ne stoje mi te neke stvari koje su dužine ni tamo ni 'vamo - predugačka kao majica uz farmerke ili suknju, prekratka kao haljina...pa sam je ostavila za nosanje po kući, a sad sam napravila nosivu verziju, normalne dužine. Majica na crno-bijele pruge je uvijek dobra stvar za imati u ormaru jer se stvarno može dobro iskombinovati. Kao na primjer sa ovom plavom suknjom. Uz dodatak par broševa i crvenu pismo-tašnicu meni je ovo skroz dobro. Jednostavno, sa puno boja, ali ne i prešareno.


Na kraju sam se navrat nanos obukla, jer sam tako balansirajući na stolici potrošila malo više minuta potrebnih za spremanje na posao. I izašla sam iz kuće sa dva broša manje i običnim platnenim cekerom umjesto crvene torbice (ipak je radni dan, a ja uvijek s posla teglim nešto za kuću), ali svejedno - kombinacija je za mene pun pogodak.

utorak, 3. srpnja 2012.

Zahvalnost i lijepe stvari - juni



Na pola puta sam što se tiče odluke da se na kraju svakog mjeseca osvrnem i pronađem nešto lijepo u danima koji su iza mene i zahvalim se.

Juni je bio jako dobar i darežljiv prema našoj maloj porodici. Donio je jedan novi početak u našem životu, priliku da ponovo stvaramo zajedno i da se tome radujemo. Velika je  stvar kada čovjek dobije igralište za svoje snove.

Nadam se da je juni i prema vaama bio dobar na način na kojis te željeli da bude, a ako nije ima još dana u ovoj godini u kojima sve može da se preokrene u vašu korist.