subota, 28. siječnja 2012.

Reciklaža

Nedavno naletih u kući na plastičnu kutiju koja je ostala od nekog uređaja ili slušalica ili ko zna čega. Pošto ima unutra neke pregradice nisam je bacila već je ostavih za čuvanje sitnica. U zadnje vrijeme krenulo me sa recikliranjem kutijica mada to baš nije nešto na šta se usmjeravam u svojim kreativnim pohodima, ali kad je već dobra volja i inspiracija bila tu zašto dato ne iskoristim.

Tako sam uz pomoć par krpica ukrasila poklopac kutije.


Unutra sam spremila neke sitnice koje su se povlačile po teglama na polici, a sitnice su između ostalog i stari ručni sat koji je pripadao mojoj svekrvi, jedan mini broš u obliku psa, špulica za namotavanje konca za mašinu, jedna metalne štipaljka....


 ...i bio je još jedan mali ručni sat bez narukvice i kada sam ga vidjela odmah sam dobila inspiraciju za - prsten!


Kako vam se sviđa?

Bilo bi još bolje da radi, je l' de? Možda ga nekad odnesem kod časovničara na popravak. Bilo bi baš cool imati prsten sat koji kucka :)

Od ovih ostalih sitnica iz kutije i još nekih điđa napraviću dugački lančić tako što ću ih kačiti naizmjenično na tanki metalni lanac. Kad napravim, pokažem vam

Jesam li vas inspirisala da i vi potražite neke sitnice po ladicama i kutijama i napravite nešto sa njima?

Šta bi to bilo?

***********************************************************************************
U petak smo Ramona i ja išle u kupovinu nekih rekvizita za rad, kupile smo zakačke za broševe i metalne prstenove tako da sam se danas poslijepodne bacila na posao i napravila 12 prstenčića od moosgummija. Moosgumi je nešto fantastično, tako se lagano reže, lijepi, pravo je zadovoljstvo raditi sa njim. Broševe i prstenje ćemo vam predstaviti uskoro na Craft Podroom blogu, a biće i u ponudi i na sljedećem Lucky Marketu.

A za sada provirite malo samo da vidite kakvi su.



Meni su preslatki.

petak, 27. siječnja 2012.

...

Blogerka mraz sa blogger.ba me zamolila da ustupim prostor na blogu za sljedeći apel za pomoć, pa prenosim tekst sa njenog bloga.
***********************************************************************************
APEL ZA POMOĆ RIJADU ĆOSIBEGOVIĆU

DJEČAKU RIJADU ĆOSIBEGOVIĆU IZ SARAJEVA KOJI PATI OD ALPORTOVOG SINDOMA, HITNO JE POTREBAN NOVAC ZA TRANSPLATACIJU BUBREGA.
MOLIMO SVE LJUDE DOBRE VOLJE DA POMOGNU DA SPASIMO RIJADA.

HUMANITARNI BROJ JE:
090 291 035 (donirate 2 KM)
ŽIRORAČUN UNICREDIT BANKE 403 8892 9000
TRANSAKCIJSKI RAČUN PREKO “OTVORENE MREŽE” – VOLKSBANK BH 1401010022091880
DEVIZNI – VOLKSBANK BH 5030120-220918,
IBAN BROJ – BA39 1401010022091880 SWIFT – VBSABA22 SA NAZNAKOM “ ZA RIJADA ĆOSIBEGOVIĆA “***********************************************************************************

ponedjeljak, 23. siječnja 2012.

Poklon za rođendan

Šta da se radi kada ti dijete u nedelju naveče kaže da u joj u ponedeljak drugarica ima rođendan?

Priznajem da nemam običaj da radim handmade poklone za svaku priliku, mada bih voljela. Nekad totalno potonem kad vidim prekrasne ručno rađene poklone koje neke blogerke poklanjaju...svima...za svaki rođendan...i svaku drugu priliku. Jedno vrijeme sam se osjećala čak i kao da nekoga ili nešto varam ili tako nekako jer bih otišla u One2play ili turbo limač i kupila poklon umjesto da ga sama napravim. Nekako mi se to nije uklapalo u poruku koju želim da prenesem. Ali nekada jednostavno nema vremena da se poklon napravi kako treba, jer ako ćeš poklanjati ručno rađene stvari uradi ih kako treba ili ih ne radi nikako. Barem ja tako mislim. Za to treba vremena, a ja nikako da naučim: kada nemaš vremena ne trudi se da radiš nešto za šta u stvari treba vremena jer neće ispasti kako treba. U stvari naučila sam, nakon nekoliko pokušaja: šivanje nesesera za poklon kada imaš samo pola sata slobodno, pravljenje broševa za poklon kada nemaš potrebni materijal pa improvizuješ sa materijalom koji imaš, ali ispostavi se da to nije to ili totalni fjasko koji sam imala sa rođendanskom tortom za I. jesenas. Možda neko može, ali ja ne mogu napraviti tortu koja treba da predstavlja bubamaru za svega sat i po. Uključujući i pečenje i filovanje i dekorisanje i oblikovanje...slijedilo je moje duboko izvinjenje raji iz produženog, a moja I. je rekla: Mama, ne sekiraj se, to je samo torta, ne izgleda baš lijepo stvarno, ali je ukusna, poješćemo je, ne moramo je gledati :)

I potrefi se tako nedalje naveče, poklon treba za sutra, a kod mene glavobolja teških razmjera koja me mučila cijeli dan i nedostatak bilo kakve inspiracije, ideje, volje da bilo šta napravim.

I sva sreća sjetim se futrolica za mobitel koje sam pravila za market i par metalnih rajfova koje sam kupila nedavno i ostavila da pravim rajfove baš tako za poklone drugaricama. Futrolica za mobitel - i prvi dio poklona je tu...


...a metalni rajf sam obmotala žutom vunicom i na njega nalijepila par cvjetova od filca koje sam imala kao višak dekoracije koju sam pravila za ukrašavanje štanda Craft Podrooma na marketima.



...i to je bio drugi dio poklona.

Stavila sam i par magnetića koje sam pravila takođe za market, ali sam ih ostavila  u nekoj kutiji iz ko zna kojih razloga. Uz ručno rađenu čestitku koju je napravila I. to je bio jedan sasvim pristojan poklon za desetogodišnju djevojčicu. I. kaže da joj se sve dopalo.

Probala sam da nagovorim I. da mi pozira sa rajfom da pokažem kako izgleda na glavi, ali ovo je sve šta sam uspjela da dobijem.


Previše je bila zauzeta jedenjem jabuke i igranjem Simsa na kompjuteru (beba u porodici koju je kreirala je upravo prohodala, to je velik događaj) da bi prekinula zbog poziranja za blog.

Ok, ovaj put sam se izvukla sa poklonom. Sva sreća da je bila djevojčica u pitanju, jer stvarčica da nas izvuku iz hitne situacije kada su u pitanju rođendani dječaka - nemamo.

*******************************************************************************
Vrijeme je i da se počne polako raditi za markete. Ramona i ja smo odmarale skoro mjesec dana, a radnu sezonu smo otvorile učešćem na Gugu bazaru. Odnosno otvorila je Ramona koja je ovaj put išla sama, jer sam ja bila spriječena. Sljedeći na redu je Lucky Market za koji se već pripremamo. Biće nekih novih stvari; moramo malo da osvježimo ponudu.

Ovo je mali preview broševa koje pravim za naš štand, a za ostalo ću vam javiti na vrijeme i staviti linkove na Craft Podroom blog i FB stranicu.


U donjem desnom ćošku su I. radovi od ostataka pjenaste gume (srce i donji dio kompletića "majica, pantalone i cipele") koje sam joj dala da se zabavlja dok ja radim leptie. Naravno tražila je da i oni budu uvršteni u ponudu, ali zainteresovani će razumjeti da nemaju cijenu i da ću ih zato zadržati samo za sebe :)

srijeda, 18. siječnja 2012.

Moja kućica, moja slobodica - dio 1.

Nemam ovih dana prilike da sjednem za mašinu - u stvari imam, ali nekako mi ne ide, mašina me jednostavno ne sluša, a i neke igle koje sam kupila nedavno su očajne, pucaju, krive se. Dok ne odem do Bagata da kupim igle kako treba, ništa od šivanja. U međuvremenu pletem šalove i skupljam ideje za buduće radove. Pletem uz TV dok mi ruke ne utrnu, onda ih malo protresem i ponovo pletem dok opet ne utrnu :)

U međuvremenu sam odlučila da napišem nekoliko postova o našem stanu u kojem živimo nas troje, Mica i ribe. Zamislila sam ih kao seriju postova u kojem bih vam prenijela neke savjete za život u malom stanu ukoliko se odlučite da živite u takvom. 

Život u malom stanu za neke je stvar izbora, a za neke opet stvar spleta okolnosti ili nepostojanja izbora. Naš slučaj je ovo prvo - stvar izbora. Prije svega stvar finansijskog izbora - manji stan, manja cijena, kraće vrijeme otplaćivanja kredita - barem je tako bilo u vrijeme kada smo mi kupovali stan. Naša finansijska konstrukcija zahvaljujući ovoj odluci bila je zatvorena za prilično kratko vrijeme i kada sam nakon nekoliko godina otišla u banku po potvrdu da smo otplatili kredit, znala sam da smo tek tada stvarni vlasnici stana. Sa mnom se ne morate složiti, a i vremena su drugačija sada nego u vrijeme kada smo se mi odlučivali na ovaj korak kupovine stana.  Mnogi mladi ljudi koji tek sada trebaju da riješe svoje stambeno pitanje vjerovatno će stanove veličine našeg otplaćivati 20 i više godina i nema šta drugo da im kažem osim da im želim sreću u što bržem postajanju vlasnicima svoga krova nad glavom, bez banke nad tom istom glavom. 

Manja cijena je jedna od prednosti malog stana, ali život u malom stanu može da bude veoma haotičan ako niste organizovani i ako ga ne podijelite na zone od kojih je svaka namijenjena nekoj aktivnosti. U većim stanovima to je lako - imate odvojenu kuhinju, odvojenu trpezariju, spavaću sobu, hodnike, prostora da smjestite sve stvari. U malom stanu morate da pravite kompromise, ali morate da budete jako organizovani u tome jer praviti kompromise da bi ste dobili na prostoru, a istovremeno gubiti na udobnosti nije baš neko rješenje. Zato pored cijene stana i mogućnosti da ga brže otplatite trebate gledati i na druge stvari. Stil života, broj članova porodice, jeste li kućni tip ili od onih kojima je kuća samo za prespavati u njoj, da li volite da primate goste, da li vam djeca imaju puno prijatelja koji često dolaze...sve to može da bude izvor stresa ako živite u malom stanu. Pa zato dobro razmislite. Jer ovdje ne možete samo da zatvorite vrata i sakrijete nered u sobi od pogleda gostiju. Mali stan je čitav na displeju i teško se šta sakrije. Ali ne mora značiti da ćete sada 24 sata samo sklanjati i pospremati stvari za sobom. Ako ste spremni da se odreknete nekih stvari život u malom stanu može da bude veoma oslobađajući. Kao jedan od primjera navešću spremanje stana - nemate puno prostorija pa manje vremena provedete čisteći podove, brišući prašinu i perući prozore.

Jedna od stvari koje preporučujem da se odreknete ako želite da neopterećeno živite u malom stanu su - stvari. Mislim pri tome na razne ukrasne stvari - jastučiće, svijećnjake, sitnice na policama, kuhinjski pribor, sve ono šta mami pogled u prodavnicama za dekoraciju stana, zavjese, ćilimi, bezbroj prostirki, previše sobnog bilja na podu ili klupicama prozora. Nemate puno prostora. Ne želite da se osjećate klaustrofobično. zato vam višak toga ne treba. Tu sam nemilosrdna. Tih stvari treba biti samo onoliko koliko treba za udobnost. Ako su dva jastuka dovoljna za naše potrebe, treći je višak. Ako smo dovoljno visoko da nas komšije ne vide ne trebaju nam zavjese, ako nam nikada ne dolazi više od pet ljudi odjednom i ako tih pet ljudi mogu udobno da sjede na postojećem namještaju ne treba nam fotelja na sred sobe samo zato što fotelja lijepo izgleda. Sve se to odnosi i na sve ostale stvari: posteljinu, peškire, kozmetiku u kupatilu, odjeću, pribor za kuhanje, šerpe, tanjire, knjige (da i knjige - u našoj kući su samo one knjige za koje smo sigurni da ćemo ih čitati ponovo i ponovo, za sve ostalo postoji biblioteka i ostali načini na koje se dolazi do knjiga za čitanje), muzika (ove godine je jedan od kućnih projekata prebacivanje sve muzike na hard disk, što će osloboditi prostor na kojem trenutno čuvamo uredno zbijenih 250 CD-ova), dječije igračke. Da ne dužim više -mi imamo samo ono šta u stvari i koristimo. Ništa ne čuvamo za poslije, ništa ne čuvamo za specijalne prilike, sve koristimo sada, kupujemo za kuću stvari samo kada se potroše, pokvare da se ne mogu popraviti, razbiju (ja razbijam čaše ko luda - čaše non stop kupujemo i nikad ih nema više od pet u kući bez obzira na sve) ili poderu. Zvuči radikalno? Više volim da imam prostora nego stvari. U malom stanu najbitniji je  prostor, a kako bi ste imali prostor stvari treba da budu u drugom planu. Ja vam neću dati savjet kako da uredite svoj mali stan sa pregradama, pretinacima, ladicama ili kako da iskoristite svaki slobodni centimetar prostora da tu smjestite stvari. Ja ću vam savjetovati da ostavite svaki slobodni centimetar prostora na miru, a da umjesto toga jednostavno ne nabavljate stvari koje vam nisu apsolutno neophodne za udobno funkcionisanje domaćinstva. To znači da imate ono šta vam je potrebno u skladu sa vašim životniom stilom, kako se ne biste  osjećali kao da vam je nešto uskraćeno ili kao da se stalno nešto stežete, ali ništa preko toga.

Meni lično to nije neki problem. Ne volim kupovinu za kuću, uglavnom sam ravnodušna na izloge prodavnica namještaja i opreme za stan, a takođe nisam kolekcionar, nisam sakupljač stvari iz sentimentalnih razloga i jedino šta volim da skupljam je pribor za hobi pa sam izgleda po deafultu idealan kandidat za život u malom stanu. U zadnje vrijeme razmišljam o tome da mi je i ovo šta imamo previše, ali ne živim sama pa ne mogu baš toliko radikalna da budem.

Eto: to je moj prvi savjet: Ostavite prostor na miru, tako ga nećete zatrpavati stvarima koje vam u stvari ne trebaju. Umjesto da razmišljate kako da u hodnik uglavite policu ili ormarić radije razmislite o stvarima koje biste tu držali i jesu li vam toliko neophodne da biste njima zatrpavali dragocjene slobodne centimetre.

Moj drugi savjet je da podijelite stan na zone i da to uradite na najpametniji mogući naćin. Ako je stan takav da u njemu postoje neke izbočine ili niše iskoristite ih za stvaranje tih zona. Zona za rad, za jelo, za domor i opuštanje, sve to možete imati u malom stanu ako znate kako da podijelite prostor. Ako imate ikakvu mogućnost da smjestite radni dio sa kompjuterom ili hobi sto ako se bavite hobijem na neko takvo mjesto uradite to. Ne stavljajte kompjuter u prostor koji koristite za odmor ili u spavaću sobu. Naravno nekada to ne možete, ali ako ikako možete potrudite se. Stvaranje zona u stanu pomoći će vam u održavanju reda. Na primjer mi imamo zonu u koju smo smjestili kompjutere, moju mašinu, odosno mali radni sto za mene i za muža, tako da kada nešto radimo ne moramo da radimo na sred dnevne sobe ili kuhinje, te zone ostaju slobodne. Izuzetak je kada ja imam market i kada muž radi nešto na maketi, tada je cijeli stan radna zona, a to bi bilo i kada bi imali i više prstora. Uglavnom za ove sitne poslove, moje šivanje, kuckanje na kompjuteru ili za njegovor pravljenje stvari za maketu imamo radni prostor tako da se nered ne raznosi po stanu. To je ujedno i jedini prostor na kojem se on razmaše sa kreativnim neredom...to su ove sitnice koje vise sa zidova, a ima ih i na dijelu zida koji se ne vidi na fotografiji (tu visi sve i svašta - od I. starih crteža i nekih ceduljica koje mu je pisala, fotografija, alata i ostalog)

Pa onda to izgleda ovako sa njegove strane...

A sa moje ovako.



Ja patim od opsesivnog slaganja stvari pa je kod mene uglavnom uredno. Ako nije znači ili da sam bolesna ili da sam u stanju psihičke rastrojenosti.

Moj drugi savjet odnosi se dakle na podjelu stana na zone i na održavanje reda u tim zonama.

Evo kako kod nas to izgleda na primjeru kuhinje/trpezarije/hobi i radnog prostora.


Sa ulaza u prostoriju ide prvo zona za kuhanje i čuvanje hrane, onda zona za ručavanje, pa radna i hobi zona.

Mali stanovi često postanu zakrčeni stvarima ako redovno ne održavate red. Ako po prirodi niste uredna osoba, onda ne znam šta da vam kažem. Osjećaćete se klaustrofobično jer sve te stolice po kojima visi odjeća ili razbacane stvari ili suđe koje se ostavi preko noći u sudoperu i te kako utiču na osjećaj prostora i širine u malom stanu. Nakon izvjesnog vremena pomislićete da je mali stan velika greška i poželjećete još soba, još prostora, a možda to u tom trenutku nećete moći priuštiti. I šta onda? Osjećaćete se bezveze zbog toga ili ćete malo da preispitate svoju naviku da razbacujete oko sebe? Ali ako ste kao ja onda vam neće biti problem. Uglavnom stvari sklanjam na mjesto po automatizmu. Bez obzira na sve uvijek se trudim da kuhinksi dio izgleda ovako.
Sa jedne strane...

....i sa druge strane...

Teglice, zdjelice, začini, pribor za kuhanje, suđe - sve se vadi samo kad se kuha. Ostatak vremens spremljeno je na mjesto. U maloj kuhinji zadnja stvar koju želite je da se probijate kroz more sitnica i da režete povrće ili meso na tri kvadratna centimetra prostora, jer ste sve ostalo zatrpali kojekakvim kuhinjskim điđama bez kojih komotno možete živjeti.
Jedine stvari koje držim na ovorenom su ceker za hljeb...


...ali i to zavisi, odnosno ako su mi posebno tanki živci i detalji mi odvlače pažnju i to sklonim u mirkovalnu.

Zatim tacna u kojoj držimo ljučeve i sitnice koje svaki dan izvadimo iz džepova kad dođemo kući...


... i multipraktik koji vidite na jednoj od gornjih fotografija, a koji korstim skoro svaki dan.

Razigranost je dozvoljena na frižideru. Tu vlada šarenilo, uvijek ima I. crteža i nekih fotografija koje su nam u tom trenutku aktuelni iz nekog razloga. Trenutno držimo ovo...


Fotografija I. kao beba, magnetić koji sam ja napravila, a ona oslikala, fotografija sa kraja prošlog razreda, još neke fotografije i crteži, a između ostalog i ovaj...


I samo da znate da sam na crtežu ja :))

U nastavku je prostor na kojem se okupimo da jedemo ili na koji prenesemo dio nekih aktivnosti ako nam treba više prostora. Ovdje I. piše zadaću vikendom dok ja kuham - mi tako baš volimo.

Sto je stakleni jer se tako dobija dojam da ne zauzima puno prostora. Na polici ispod držim fasciklu sa receptima. Na stolu obično ne držim ništa, šolja i naočale su samo za potrebe fotografije :)
Naše dekoracije na zidu su jeftine. Izrezane fotografije iz kalendara fotografije likova iz Gospodara pstenova.
Prostirka na podu je tu samo privremeno, kada dođe proljeće skinemo je i ne vraćamo do zime. To je ujedno i jedina prostirka u kući sa izuzetkom I. sobe. Ona ima ćilim jer se često igra na podu.

Taj prostor se nadovezuje na hobi/radni prostor koji ste već vidjeli, a koji je inače napravljen na bivšem balkonu. Tako smo dobili na vizuelnoj širini, jer kada je lijepo vrijeme otvorimo sve prozore širom i imamo osjećaj da smo na otvorenom, na balkonu, a imamo jako lijep pogled i dovoljno smo visoko da ne moramo stavljati zavjese i skrivati se iza njih. To je takođe jedan od savjeta. Ako imate mali stan koliko god možete potrudite se da ne pretvarate balkon u skladište. Uradite nešto slično kao i mi, ako vam treba prostor zagradite ga, ali napravite to tako da još uvijek imate pristup prozorima koje ćete za lijepog vremena otvoriti kad god možete ili ostavite balkon kakav jeste i napravite na njemu malu cvjetnu oazu sa lijepom stolicom za sjedenje i stolićem. Vidjećete kako će vam dobro doći. Nećete imati osjećaj skučenosti kao u malom stanu u kojem se balkon ne koristi jer se na njemu drže kojekakve skule.

Nisam neka higijeničarka, priznajem. Prašina mi ne smeta, a ni neoprani prozori. Ali nikad ne odem na spavanje da sve nije na svome mjestu. Tu dolazi ono šta sam rekla u prvom savjetu - ako nemate puno stvari posao oko sklanjanja i pospremanja ne bi trebao uopšte da bude problem, ako imate - onda ćete imati i problem.

Izbor stana treba da odgovara i vašem životnom stilu. Ako vam uvijek dolazi puno ljudi u goste, ako gosti često ostaju da prespavaju - onda je problem gdje ih smjestiti u stanu koji je na primjer dovoljan samo za dvije osobe. Tu bi ste se takođe mogi osjećeti prikraćeno. Pa onda dobro razmislite. Ili ako planirate imati veliku porodicu. Nije isto živjeti u malom stanu sa samo jednim djetetom kao što živimo mi ili racimo sa dvoje i to različite dobi ili različitog spola, na primjer mala beba od godinu dana i odraslo dijete kojie već ide u školu. Svako traži svoje, školarac mjesto za pisanje zadaće na miru, beba za miran san i igru. Tu ne nemam neki savjet, jer nisam se našla nikada u toj situaciji. Mi živimo sa jednim djetetom i nismo nikada ozbiljno razmišljali o proširenju porodice (ako bi se zalomilo ok, ali sada nismo ni u nekim godinama kada se takve stvarti spontano zalome haha), orjentisani smo uglavnom na miran život u kući, rijetko nam dolazi puno ljudi u goste (najviše četvero, petero u isto vrijeme), važno nam je da svako ima svoj kutak i stan je prema tome prilagođen našem ritmu i potrebama. Naravno, uvijek postoji ona stara narodna: Gdje čeljad nije bijesna...ali ne bih da pametujem previše. Sa jednim prilično odraslim djetetom nas dvoje smo se navikli na relativni mir i red koji vlada u stanu pa iskreno ne bih da pametujem i dajem savjete za organizaciju onima koji imaju više djece i prinuđeni su da žive u malom stanu (odnosno nisu svojom voljom izabrali kao mi i nisu imali priliku da ga prilagode sebi kako žele).

Za sada bi to bilo dovoljno. U sljedećem nastavku izabraću narednu prostoriju, odnosno narednu zonu sa još savjeta kako da život u malom stanu učinite što lakšim.

petak, 13. siječnja 2012.

Od svega ponešto

Današnji post pišem samo iz razloga da održim kontinuitet objavljivanja postova i da ne bude velikih pauza. Toliko me nešto slomilo ovo maglovito vrijeme da mi se ništa ne da, a I. je prehlađena tako da najvjerovatnije nema šanse da se izvučemo iz grada za vikend. Niti da odemo na klizanje, čemu smo se radovali, jer do sada nismo išli. Ali nek ona bude bolje, a planine i dalje stoje i nigdje ne bježe, kao ni klizalište na Zetri. I kad bolje razmislim ništa ni  ne propuštamo jer se mi uvijek najbolje iskližemo u martu kada niko više tamo i ne dolazi.

U toku prošle sedmice imala sam više slobodnog vremena pa sam ga iskoristila da skrojim i sašijem jednu tuniku/haljinicu koja ipak zaslužuje poseban post, tako da je ovdje samo spominjem, a pokazaću je prvom prilikom. Jer zaslužuje i lijepe fotke, a za to treba vremena. Počela sam i da šijem haljinu za I. i nadam se da ću je završiti prije nego što se raspust završi.

O haljinama onda drugi put, a trenutno radim i na šalu za mene od ostataka vune od šala koji sam plela za muža. S tom razlikom što je moj šal širi i malo je drugačija mustra...ček da vidim u knjizi kako se zove...(pauza dok odem po knjigu i prelistam)...i ustanovim da toga nema u knjizi :) Vjerovatno sam ja to negdje na internetu vidjela - uglavnom ne znam kako se zove, ali je jednostavna da ne može biti jednostavnija, baš za početnike. Pleteš jedan red sve pravo od početka do kraja, a sljedeći red dvije očice pravo, dvije krivo i opet tako do kraja. Zatim ponavljaš prvi i drugi red i ponovo i ponovo i ponovo...dok ne dobiješ nešto ovako...


I da, moj šal će biti spojen na krajevima tzv. infinity scarf kao ovi na slikama.
Kad smo već kod tih šalova na blogu Adventures in Dressmaking ima jednostavan tutorial kako da od običnog šala napravite infinity šal, pa pogledajte i probajte da napravite ako vas zanima i ako imate neki šal koji vem je dosadio i želite da ga nosite na drugi način.

Infinity scarf makeover

Imam i ja jedan šal koji se "ubio" za makeovera pa će sutra na popodne da padne prepravka uz popodnevnu kafu.

Šta sam još radila?
Ovo je doduše malo starije, jer je pravljeno još prije nove godine, ali nisam pokazala. Radi se o jednoj reklamnoj kutiji za olovke koju sam zajedno sa pripadajućom olovkom dobila na poslu. Znate one stvarčice koje imaju logo neke firme? Ako je stvarčica lijepa i iskoristiva kao ova kutija, zašto ne napraviti nešto da se sakrije logo, kao što sam ja uradila sa ovom kutijom. Malo ostataka od pjenaste gume, jedna mala štipaljka na vrhu i logo se više ne vidi.


A moji dupli flomasteri (dupli jer je sa jedne strane deblji vrh, sa druge strane tanji) su sada svi na jednom mjestu.



Inače pjenasta guma (ili foam sheets ili moosgummi pod kojim imenima je možete naći na internetu) je super za raditi. Svašta se može napraviti, lagana je za rezati, lagana za lijepiti...i sad sam se sjetila da sam od te pjenaste gume u raznim bojama pravila slovaricu za predškolarce tako što sam od svakog slova abecede rezala po nekoliko komada, kao i znakove interpunkcije, i da je slovarica prodana na jednom od GuGu bazara, a da vam je nisam ni pokazala. Šteta, ali vjerujte mi na riječ da je bila super. Šarena i vesela i kao stvorena da dječica uče slova i sastavljaju jednostavne rečenice. Mogla se kupiti u OBI-ju (guma, ne slovarica), ali nema je više kao i mnogih drugih stvari po koje smo svaki mjesec trčali u OBI kad dobijemo platu (muž i ja, a i I. sa nama). Šteta. Ali ako ste zainteresovani možete je naručiti preko Amazona povoljno.

Imam i jedan blokić sa nekom olovčicom koji takođe imaju logo neke firme i već ih oboje vidim presvučene nekim veselim šarenim papirom.

Pa eto vam još jedne ideje za oživljavanje dosadnih predmeta kao što su reklamne sitnice.

A ako hoćete ideju za doručak ili večeru evo vam receptić za Šefikine slane lokume. Ako vas zanima ko je Šefika, na to pitanje na žalost ne mogu odgovoriti jer ne znam ni ja. Recept pod nazivom "Šefikini slani lokumi" sam pronašla u knjizi "Bosanski kuhar" Alije Lakišića koju inače čitam kao što neko čita neki roman ili nešto slično. Nikad ne napravim ništa iz nje, ali stvarno mnogo zanimljiva knjiga, naročito uvodni dio koji opisuje načine spremanja jela, suđe koje se koristilo, načine serviranja, jelovnike, običaje.

U receptu piše da je izvjesna Sena Veljković taj recept dala u Oslobođenju, 11. maja daleke 1977. godine. Zamišljam da je Šefika bila neka njena rodica, prijateljica ili komšinica. Vjerovatno je Sena imala puno recepata pa ih je razdvajala po imenima onih od kojih ih je dobijala :)

Ja inače pravim lokume uvijek po jednom receptu moje mame (i nije da se hvalim uvijek mi ispadnu odlični, u stvari hvalim se :)) uvijek mi ispadnu više nego odlični i mora da je tu došlo do neke ozbiljne greške u prenosu energije ili nečemu sličnom, jer kako su moji svaki put sve bolji moja mama kaže da njoj nikako više ne uspijevaju kao nekada), ali za njih tijesto mora malo da odstoji, a nama je to veče  trebalo nešto brzo jer je bio jedan od onih dana kada se zatekneš u kući bez hljeba, a tek si došao s posla, a ne bi izašao ponovo više napolje ni da ti plate.

Dakle hljeba nije bilo ali je bilo dva jajeta, 1 prašak za pecivo, pola milerama (ono veće pakovanje Dukatovog Brzo i fino), malo soli, bila je i jedna manja šoljica mlijeka, a i brašna. U originalnom receptu Šefika je navela da se koristi pavlaka (malo pakovanje, od 2 dl - pola većeg pakovanja milerama je otprilike toliko). Svi sastojci se sjedine da se dobije tijesto srednje mekoće ili srednje tvrdoće. Otprilike da se može lijepo razvijati i rezati, da ne bude gnjecavo. Razvučete na debljinu 1-1,5 cm i režete po želji (ja sam vadila krugove čašom) i pržite na ulju. Poslije ih jedite uz šta vam je volja. Mi smo jeli uz svašta nešto, odnosno ostatke iz frižidera...malo sira ovog, malo sira onog, malo kajmaka na dnu pakovanja, malo jogurta u flaši, zagrebi ostatke bestilja iz tegle da se ne baci i tako to.  I super - očistismo frižider od ostataka dok si rekao piksla. Volim kad se ništa ne baca.

Nisu uopšte masni, mada kad se kaže "pržiti na ulju" to se kao očekuje. Ali stvarno uopšte nisu. Zato idu u knjižicu sa receptima i pravićemo ih često. Sena i Sefika - svaka vam čast!

Samo moram da vas upozorim da ako ih ostavite preko noći ujutro su bezveze, odrvene i sasuše se skroz. Ali ja sam ih ipak pojela nekoliko, nije mi smetalo.


Koliko priče oko običih lokuma, a?
Ali ja volim kada na blogu oko recepta ima neke priče. Suhoparno mi je samo nabrajati sastojke i postupak pravljenja. Pa zato očekujte da vas ugnjavim pričom svaki put kada stavim neki recept...što neće biti tako često, ali opet će biti jer sam drastično poboljšala svoj pristup kuhanju. Za one koji me nisu pratili: na starom blogu sam pisala često da ne volim da kuham, što je uvijek bilo u neskladu sa time što ja znam da kuham i šta više znam da kuham dobro, ali kuhanje je meni uvijek bilo više dužnost prema članovima porodice (ne d'o bog da mi dijete pojede supu iz kesice ili osjećam se neadekvatno kada nema ništa kuhano u kući) nego što mi je pričinjavalo zadovoljstvo. Ali pomalo stav se mijenja. Mada sam sigurna da mi kuhanje nikad neće biti ispred nekih drugih aktivnosti koje radim u kući počela sam pomalo i da uživam u tome. Onako stidljivo priznajem da mi je lijepo smišljati i izmišljati šta da se kuha i onda to pripremati, ali da ne pretjerujem - ja sam uvijek više i uvijek ću više biti šnajderica u kući nego kuharica u kući :)

I tako za jedan post koji je počeo tako što sam mislila da nemam šta da napišem ja se pravo raspisala. U međuvremenu sam shvatila da napolju pada snijeg, a kada sam počela ovo da pišem ulice su još uvijek bile suhe. Naravno nisam ja samo ovo pisala, već sam virkala na razne sajtove usput i zadržavala se na njima kraće ili duže...ali opet - ne mogu da vjerujem da je dva sata prošlo kako se nisam makla od kompjutera. Previše!
Bježim sad.

U redu, u redu...samo još da virnem na Burda Style i onda bježim :)

nedjelja, 8. siječnja 2012.

Traka za kosu

Šta da radimo sa poderanim štramplama koje se ne mogu zakrpiti, a nećemo da ih bacamo?


Dobro, ovdje se ne vidi da su poderane, jer sam ih okrenula na drugu stranu, ali imaju (tj. imale su) jednu poveliku rupu na koljenu, jer se I. prvi put kad ih je obukla prošle jeseni i izašla napolje u njima, prostrla koliko je duga i široka nasred trotoara. Taman smo bile u pošle u šetnju, ali vratile smo se kući sa krvavim koljenom i poderanim novim srebrnim štramplama na koje je bila toliko ponosna. A šta se može, svima nam se to dešavalo kad smo bili mali (a nekima se dešava još uvijek čak i ako su porasli).

Prije nekoliko dana imala sam malo slobodnog vremena, a ona nije bila kod kuće pa sam mislila. razveseliću je malo kada dođe, napraviću joj traku za kosu od štrampli.

Postupak je jednostavan. Odrežimo nogavicu štrample i dva kraja zašijemo na onu veličinu kolika je veličina glave.


Drugu nogavicu sam izrezala na manje komade od kojih sam namjeravala da napravim ukrase, kao cvjetiće, ali ove srebrne niti tako se osipaju da mi se jednostavno nakon jednog ukrasa nije više dalo da ih pravim.
Nema veze, i ovako je lijepo ispala - sa samo jednim ukrasom sa dvije biserne perlice u sredini.


Traka joj se sviđa, ali nije bila raspoložena za poziranje. Pa sam uspjela da uhvatim samo jedan trenutak...


...prije nego što mi je manekenka pobjegla :)


Ovdje imate par ideja šta uraditi sa starim štramplama i najlonkama.

Traka sa cvijetom od filca

Stvari koje možete uraditi/napraviti sa ili od starih najlonki

Trakica za bebe

Želim vam dobru zabavu ako se odlučite da i sami napravite nešto ovakvo.

utorak, 3. siječnja 2012.

Šal

Šal je bio završen davno, samo nisam stigla da ga slikam.



I dovoljno je dugačak da se može obmotati oko vrata nekoliko puta, kao što je tata želio.


Kao početnički projekat u pletenju sasvim je dobro ispao.

nedjelja, 1. siječnja 2012.

Lekcija iz šetnje

Danas se moji ukućani nisu osjećali baš najbolje. Sinoć smo bili u gradu i smrzli su se, pa su danas mirovali kod kuće. Novu godinu smo dočekali napolju, kako nam je zadnjih par godina bila velika želja, ali svaki put je bilo ili previše hladno ili smog, a ovaj put je bilo baš taman za šetnju i vatromet i da I. ispunimo želju da vidi Ninu Badrić. U svoj onoj gužvi to je bilo nemoguće za jednu malu djevojčicu, ali nekako smo imali sreće i progurali smo se sa strane od parka gdje su I. i prijateljica preskočile ogradicu i našle se na malom prostoru gdje nije bilo nikoga, a pogled na binu je bio odličan, tako da su bile presretne što mogu dobro da je vide. Bilo je i vrištanja od oduševljanja zbog vatrometa i vrištanja od straha zbog sline pucnjave okolo, ali sve u svemu djeca su zaključila da im je bilo super! (sa uskličnikom :))



Dok smo odlušali nekoliko Nininih pjesama toliko smo se smrzli da smo kući došli cvokoćući. I kao posljedica toga I. je bolio stomak, a tatu sinusi. Ali večeras su već oboje bolje. Sutra nas čeka još jedan dan ljenčarenja, a onda opet povratak u svakodnevnu kolotečinu. Ovih nekoliko dana koje sam imala slobodno prošlo je brzo.

Pošto su oni bili onesposobljeni danas sam izašla vani sama. Dobro mi je došla šetnja, mada bi bilo lijepo da sam mogla da šetam u negdje u prirodi, ali to što ne možeš da šetaš gdje želiš ne znači da treba samo bezglavo da proletiš kroz svoju okolinu. Ponekad naše okruženje koliko god ono bilo neugledno i naizgled ružno, kao što su ulice kojima sam prolazila danas, krije i lijepe prizore, samo treba da znamo kako da gledamo.

Dok je sunce još bilo slabo sve je bilo obavijeno sivim i plavičastim tonovima...









...a na povratku kada je sunce polako krenulo silazno putanjom potpuni kontrast. 


Primijetila sam kako se sunčeve zrake odbijaju o limeni zid neke garaže pored puta i pomislila da iako je zid ružan da ne može biti ružniji možda ne bi uopšte ispala loša fotka, ako izvadim aparat iz ruksaka i škljocnem. A nakon toga kao da je neko upalio svjetlo vidjela sam i sve ostalo...

...posljednje suho lišće i grančice zapele na ogradi...


...i zlatni odsjaj sunca na asfaltu na obližnjoj krivini...


...i na zaleđenim lokvama vode...



...upadljivi kontrast žute boje ograde i plave boje zida...


...i ledenicu koja visi sa strehe...


...pruge koje na snijegu ostavlja sjenka ograde...


...i još mnogo drugih obično neobičnih stvari koje sam zabilježila foto aparatom. 

Mogla sam u toj neuglednoj ulici ostati dok ne padne mrak, otkrivajući jednu za jednom sitnicu koje inače ne bih ni pogledala, ali krčanje crijeva od gladi  i zaleđeni prsti bili su znak da treba da idem kući.

Dok sam se vraćala razmišljala sam o godini koja je iza mene i naročito o posljednjih nekoliko mjeseci koji su bili jako naporni, djelimično zbog puno posla koji je trebalo obaviti svaki dan, a djelimično i zbog moje rasijanosti, nemogućnosti da se fokusiram na bitno i nevjerovantne "sposobnosti" da rasipam svoju energiju koje inače nemam u neograničenim količinama. Uradila sam dosta glupih stvari, donijela niz pogrešnih odluka, odlagala neke stvari pa su me zaskočile iza ćoška, radila ono šta mi se nije radilo pa bih zbog toga bila bijesna na cijeli svijet, bila sam nervozna u kući i da - derala sam se bez ikakve potrebe...i uopšte uradila sam dosta stvari kojima se baš i ne ponosim. Ali uradila sam i neke dobre stvari pa je klackalica ili vaga, kako vam drago, negdje u ravnoteži. Razmišljala sam kako bih željela da u narednom periodu pretegne na stranu dobrih stvari, prvensteveno na stranu dobrih stvari koje želim da uradim za sebe kako bih mogla da napredujem i ostvarim neke svoje  zamisli. Tih zamisli ima mnogo i ja bih željela da mogu sve da ih ostvarim, ali moraću da se naučim da odredim prioritete i da prihvatim činjenicu da ne mogu samo odjednom da se nađem usred ostvarene ideje ili na kraju završenog posla, sretna i zadovoljna ostvarenim. Ostvarenje svake ideje počinje početnim koracima, a onda samo treba da napraviš što više takvih koraka...i da ne odustaješ već samo da ideš, ideš i praviš sve nove i nove korake...

Tako sam ja razmišljajući o tome korak po korak došla do kuće. 
Ovakve obične šetnje od tačke A do tačke B mogu da nas navedu da razmislimo bolje o nekim stvarima. Kao da nam se sa svakim korakom otvara jedno po jedno polje u glavi, a iza svakog tog polja po jedan djelić neke misli, ideje ili odluke. Danas sam naučila samu sebe:  kada mislim da mi ne ide ništa od ruke ili da samo stojim u mjestu treba samo da se sjetim da napravim prvi korak i onda sljedeći i sljedeći...i samo da ponavljam samoj sebi: korak po korak, korak po korak...

I to je moja prva lekcija u novoj godini.

Izađite u šetnju, posmatrajte oko sebe i vidjećete da će vas to na kraju uvijek odvesti u nekom pravcu u kojem treba da idete.