ponedjeljak, 28. studenoga 2011.

O običnim stvarima ponedeljkom

Ponedeljak je skoro pa gotov, ali radni dio sedmice je tek počeo. Čeka me puno posla poslije "pravog" posla. Pravog pod navodnicima, jer nije meni posao samo ono što radim osam sati, pet dana u sedmici. To je posao koji plaća račune, a posao koji me definiše je posao koji obavljam izvan tog posla - moje šivanje, briga za kuću i porodicu i sve ono što radim kako bi mi dani bili ispunjeniji i sadržajniji. Naizgled sitnice, ali za mene velike stvari, jer svaka od  njih me vodi do uspjeha u životu. Svako ima svoju definiciju uspjeha, a definicija mog uspjeha je da svaki dan imam barem malo vremena da radim ono šta zaista želim. Ponekad kada sam preopterećena svakodnevnim obavezama mislim kako sam potpuno promašila i svrhu i sadržaj života, ali kada ne dozvolim da me obuzme panika zbog užurbanosti dobijem dovoljno prostora da mogu vidjeti da jesam na pravom putu. Pet minuta ovdje, deset ondje, ponekad čak i pola dana (rijetko, ali dešava se) i shvatim da sam ja jedna sretna žena, jer umjesto da razmišljam o onome šta bih voljela da radim, ja to u stvari već radim. Možda se način mijenja u zavisnosti od okolnosti, ali u suštini to je to.
Imate li vi neku definiciju vlastitog uspjeha, ili možda više njih? Da li biste je podijelili sa nama ovdje u komentarima?

A sada da skrenemo sa "filozofiranja" na neke druge, obične teme.

Nemam običaj da ukrašavam kuću i nerviraju me svi dodaci u obliku vazica, svjećica, kutijica...ne volim čak ni sobne biljke i ove dvije koje imam držim samo jer nekim čudom preživljavaju moju sistematsku nebrigu. Da se ja pitam u kući bi bio pravi minimalizam, jer me sve te stvari užasno zamaraju i odvlače mi pažnju. Ovako je umjereni minimalizam, što znači samo osnovno ili kao u slučaju ukrasnih stvari samo po jedna od određene vrste pa dok se ne razbije ili pokvari (Mama je kod mene ovih dana i uporno pokušava da me ubijedi  da mi treba neka zdjela samoo za voće, jer imam jednu koju koristim i kao zdjelu za voće i kao zdjelu za suhe kolače, za salatu, za neka variva ako neću baš da ih sipam direktno iz šerpe, za meso...hm, široka upotreba za jednu običnu zdjelu koja je došla sa kompletom tanjira..ali ja stvarno ne vidim zašto bih imala posebno zdjele za sve, kad je i ovaj jedna savršeno dobra, pogotovo što je nas samo troje u kući) . Tako imam i  jednu običnu staklenu vazu koju s vremena na vrijeme izvadim napolje i napunim sezonskim rastinjem. Ljetos smo imali cvijeće bez peteljki, samo cvjetovi poslagani jedan na drugi, a sada imamo jesensku instalaciju od grančica i listova koje smo I. i ja sakupili u šetnji.


Htjela sam u stvari da kažem kako je lijepo kada na jednom mjestu sačuvaš nešto što te podsjeća na ono što voliš kod nekog godišnjeg doba. Volim sve te boje koje donosi jesen, volim smirenost koja se osjeća u zraku, usporavanje...mada je već sada kasna jesen i sivilo je zamijenilo boje, a i lišće i grančice su se osušili i mislim da ćemo uskoro da ih bacimo. Odavno nismo išli na izlet i već zamišljam kako ćemo da skupljamo šišarke i grane zimzelenog drveća za sljedeću postavku u vazi.

Eto i vama ideje - u nekoj zdjeli ili vazi ili čak na nekoj polici ili dijelu stola u kući napraviti sami ili sa djecom mali aranžman koji će uključivati ono šta volite kod određenog godišnjeg doba. Za mene je sasvim dosta i ova vaza, ali vi vaš rad možete da proširite čak i na zid ili na prozore ili vrata tako što ćete ih ukrasiti u skladu onim šta krasi određeno godišnje doba. Tako u kući imate mali podsjetnik na to kako se priroda oko nas mijenja u toku godine (čak i ako živite u  gradu to možete da primijetite).

I u stvari htjela sam da pišem o tome, a ne o tome kako ne volim stvari po kući i kako koristim samo jednu zdjelu za sve :), ali sad kad sam napisala nema veze.

Šta smo još radili za produženi vikend?

I. je pravila keksiće da nosi u školi za užinu. Užina je uvijek problem. Ne kupuje, već nosi od kuće. Ona bi za užinu nešto slatko, ja bih da nosi voće. Na pola puta je davno pao dogovor da se nosi obavezno jabuka ili narandža, ali može i mali slatkiš (pod uslovom da slatkiš podijeli sa drugaricama). Pa za ovu sedmicu nosi keksće.

Naporan je posao mijesiti tijesto, bilo je dosta puhanja i othukivanja.


A i pritužbi je bilo, jer sam napisala recept nejasno: Šta ti znači dodaj brašna dok ne bude dovoljno tvrdo, koliko brašna treba da da dodam, otkud ja znam kad je dovoljno tvrdo???

Moj radni sto je u haosu.


Bluza u izradi (psihodeličan je malo ovaj dezen, ali je zato kroj umjeren), skrojene kapice i šalovi za sljedeći Lucky Market, ispod kese s krpicama, materijalima za recikažu, sitnicama...kad pogledam prosto ne znam kad ću sve da uradim, a nije da nemam želju...ali vratimo se onome šta sam pisala na početku, ovakvi trenuci kao nadgledanje pravljenja keksića i ovakav haos na stolu znak su da stvarno svakog dana radim ono šta zaista volim. Tako da to želim i vama. Mislim ne da vam je radni sto u haosu i da nadgledate  pravljenje keksića ako to već ne želite, nego izaberite vi sami ono šta volite, a ja vam želim da svakog dana imate vremena za to (ali morate se i vi malo potruditi :))

Laku noć.









utorak, 22. studenoga 2011.

Pletenje i ostalo

Na početku bih zamolila iskusne blogere sa blogspot-a....u stvari sve one koji to znaju...da mi objasne opciju "Sljedbenici" na blogu. Odnosno gdje da kliknem ako hoću da postanem sljedbenik nekog bloga, da li onda svi ti blogovi budu negdje na nekoj listi, gdje se vidi ta lista - onako korak po korak. Probah sama, ali čini mi se da nije to to, a nemam puno vremena da klikam okolo, pa bi mi dobro došla pomoć. Hvala :)

Dan je prošao baš pun nekog negativnog naboja. Barem kod mene. A nije ni I. mane. Tek smo se sad malo smirile. Ona gleda Vlak u snijegu (najnovija film opsesija, o tome ću drugi put), a ja sam smirila nervozu spremanjem njenog ormara. Za pred spavanje sam ostavila dovršavanje pruge sa narandžastom bojom na ovom šalu.


 Šal je za tatu. Odavno me moli da mu ispletem jedan šareni šal, od dva i po metra. Dobro ne baš od dva i po metra, može i od dva ili od tri, uglavnom da obmota šal dva puta oko vrata i da opet ostanu dovoljno dugački krakovi sa obje strane. Dovoljno dugački znači do ruba jakne. Stvarno me stid da kažem koliko dugo sam govorila da ću isplesti šal (dvije godine - grozna sam). Ali sad kad sam konačno krenula ide mi sasvim dobro. Boje su žuta, narandžasta, crvena, zelena i plava i smjenjuju se jedna za drugom- sve dok se ne rastope hahaha! A I. je već naručila za sebe bijeli sa pomponima kad ovaj završim. Tu ću već da isprobam neku drugu mustru, naravno jednostavnu, jer nisam još toliko vješta, ali nešto jednostavno bi mi išlo.

Kad malo razradim zglobove i prste pletenje ide skroz dobro. U početku bi mi prsti brzo utrnuli, ali sad već mogu da ih opustim dok pletem, pa ne utrnu tako brzo ili ne utrnu uopšte. Inače je pletenje jedna tako krasna i opuštajuća vrsta ručnog rada da sada ne želim ništa drugo da radim - samo da sjedim pokrivena dekicom i pletem šalove od dva i po metra, jedan za drugim. Kod šivanja uvijek razmišljam korak naprijed: ovo ću sad, ovo ću poslije kad ovo prošijem, a da spojim ovako, a da isprobam...ovdje samo redam očicu za očicom i stvarno ne razmišljam ni o čemu. I tako red za redom, minuta za minutom, prođu kao dlan o dlan, a meni glava praznaaaaa, što je velika blagodet ako ste kao ja - odnosno ako vam je glava uvijek puna potrebih i nepotrebnih stvari i ako ste uvijek nekoliko minuta ispred stvarnog vremena u kojem se nalazite. Divan način da se koncentrišem na ovdje i sada. A tako jednostavan i dostupan.

Ali da ne bude da sam zanemarila svoju osnovnu zanimaciju skrojila sam i jednu bluzu za sebe, koja bi trebala da bude u kompletu sa tamno plavom suknjom od samta (materijal imam).


 Pomalo neobična kombinacija, ali mislim da će ići lijepo jedno uz drugo, a važno je da idu i sa ostalom odjećom u ormaru (cilj u šivanju: sve što napravim mora da se slaže sa najmanje tri stvari koje već imam kako bih izbjegla haos u ormaru, gomilanje nepotrebnih stvari i "nemam šta da obučem" dileme).

Tu je i materijal za nove setove kapa i šalova za Craft Podroom.


 Posebno sam ponosna na činjenicu (a mislim da je i Ramona ponosna) što smo kupile materijal od novca koji smo zaradile od prodaje. Što će reći - obrnule smo kapital :) Za sljedeći market imamo dosta da radimo. Imale smo kratku pauzu, a Ramona je bila zadužena da u međuvremenu kupi još materijala za rad (i to takođe od zarade od prodaje....jupi! znači da stvarno radimo, a ne da se samo onako zezamo okolo sa krpicama). I sad slijedi dogovor i rad, rad, rad.
Uh, mislim da će mašina nakon što se marketi idući mjesec završe biti zrela za servis!

I na kraju zamoljena sam od strane ukućana da napravim mašnu za Micu da se sredi kad nam dolaze gosti.


I primijeti li se na količini fotki koliko sam oduševljena postavljanjem direktno sa kompjutera, primijeti li se? Očekujte u svakom postu da spomenem koliko sam time oduševljena :))

nedjelja, 20. studenoga 2011.

Šta se sve desi za 24 sata i novo na Craft Podroom blogu

Znam, znam...nisam održala obećanje koje sam dala da ću postaviti fotografije novih radova na Craft Podroom blog, ali imam opravdanje. I obećano sam uradila danas, pa prije nego što počnem da pišem dalje ako vas zanima sadržaj ove korpe...




odmah idite na ovaj link - novo na Craft Podroom blogu.

Pa kad razgledate možete da odete negdje drugo, a možete i da se ponovo vratite ovdje ako vas zanima kako sam provala zadnja 24 sata. Ovako hronološkim redom: učestvovale smo na GuGu Bazaru (naravno detalji su na Craft Podroom blogu), mama mi je potpuno neočekivano i iznenada završila u bolnici na operaciji i napunila sam 41. godinu života. Pošto se sa mamom sve dobro završilo i ona se sada dobro osjeća mogu da se ipustim i osvrnem na nepostojeće obilježavanje rođendana. Obećala sam ukućanima kada mama izađe iz bolnice da ćemo imati pravu malu proslavu, jer mislim da nisam...u stvari ne "mislim" nego nisam imala rođendansku proslavu sigurno u zadnjih pet godina. Sjećam se da sam prošle godine bila bolesna, i pretprošle godine sam bila bolesna, godinu iza toga mislim da nisam ja bila bolesna, ali opet je nešto bilo...i tako godinu za godinu unazad ja stvarno ne mogu da se sjetim da li sam imala rođendansku proslavu. A sad baš da kažem da mi je važno - pa i nije toliko. A da kažem da mi nije važno - ni to nije istina. U stvari stalo mi je do onga u čemu nikada ne uspijem otkako se I. rodila - da sa sama sjetim i sama obilježim svoj rođendan. Svi se uvijek sjete, čestitaju, dobijem i poklone i sve, ali ja se sama sebe ne sjetim. Niti sama sebe obradujem. Uvijek si nekoliko sedmica prije rođendana obećam nešto kao poklon - nove cipele, neku sitnicu, možda čak slobodan dan (Slobodan dan za šivanje! Ah, moja neostvarena želja -samo jedan jedini dan sama kod kuće i da me niko ne prekida dok ne sašijem sebi jednu haljinu koju evo sebi godinama obećavam "ne ovaj, jer ne mogu stići, ali svakako za sljedeći mjesec")...uglavnom tako neku stvarčicu ili gest kojim ću samu sebe razveseliti i nagraditi što sam cijele godine bila dobra mama, žena, prijateljica, domaćica, kuarica, što sam kuhala, prala, čistila, derala se da se kuća spremi i stvari ostavljajuu na svoje mjesto, brisala podove, hranila Micu poždrljivicu i išla joj na pijacu po peršun i mrkvu i kad mi se nije išlo (dobro hajde Micu hranim tek nekoliko mjeseci, ali živjeće ona još dugo), nervirala se oko škloskih stvari koje se ostavljaju razbacane po krevetu, ustajala ujutro prije svih da na vrijeme spremim doručaki i užinu, odgovarala na beskonačna pitanja, pričala i kad mi se na priča, pa onda opet kuhala, prala, čistila, češljala raščupanu kosu i brisala slinavi nosić...i sve to svaki dan po sto puta.

Stvarno - šta bih mogla sebi da poklonim za rođendan?

Onaj slobodan dan?

Šta vi sebi poklanjate za rođendane, sjetite li se sami sebe uopšte i kad je rođendan i kad nije ili čekate da se neko drugi sjeti? Veseli li vas da sebi sami učinite nešto ili spadate u one koji misle da je ugađanje sebi sebičnost?



četvrtak, 17. studenoga 2011.

Nastavljam...

Ovim postom nastavljam gdje sam stala na blogger.ba.
Za sve nove posjetitelje moj stari blog Da vidimo šta danas ima u cekeru na kojem sam pisala četiri godine je ostao na blogger.ba, zajedno sa svim fotograafijama, opisima stvari koje sam radila, crticama iz svakodnevnog života moje porodice i mnoštvom zanimljivih linkova i informacija . Na neki način i dalje će ostati aktivan baš zbog tih linkova i informacija. Ne želim da izgube, želim da ostanu dostupni prvo meni, a onda  i svim ostalim posjetiocima koji će u budućnosti "naletiti" bilo na ovaj, bilo na stari blog. Naravno dosta linkova i informacija ide i ovdje, ali u drugom obliku. Želim da ovaj blog bude čisto i nepretrpano mjesto na kojem neće biti mnogo dodatnih stvari koje bi skretale pažnju sa teksta i fotografija koji su ipak najvažniji.

Iako nisam bila aktivna na blogu vrijedno radim svaki dan i spremam se zajedno sa svojom craft partnericom Ramonom za nove bazare koji će se u narednom periodu održavati u Sarajevu. Kod nas je novo to što smo pored pojedinsčnih radova uvele i zajedničke projektiće kao što su ovi slatki setovi koje sačinjavaju kapice i šalovi od filca.


A više možete pogledati na Craft Podroom blogu za koji svečano obećavam da ću ga sutra osvježiti sa novim fotografijama novih stvari koje smo radila. Hoću, moram...fotografije su mi stvarno nekad bolna tačka, jer craft blog podrazumijeva da ih imaš mnogo, a nije uvijek vrijeme za fotkanje, obradu, postavljanje, to iziskuje mnogo vremena, tako da se u zadnje vrijeme to svelo na: Sutra ću, ne...sutra ću, ma ne stvarno sutra ću...i sutra po sutra mi radimo nove stvari, a stare još nisam ni predstavila.
Samo da dodam da naprosto volim opciju da na blogspotu možeš da postaviš fotke sa svog kompjutera i ne moraš da ih stavljaš na neki servis za hosting što u znatno olakšava posao..pa samo da ne bude opet "sutra ću"...neću ništa više reći.

Ove trenutke u kojima uređujem novi blog bukvalno kradem od sna i sutra ću ih iskihati i te kako, jer me čeka dugačak dan, pa zato sad odlazim da brzo spavam kako bih se stigla naspavati :) (To mi je tata uvijek govorio: Da si brže spavala stigla bi da se naspavaš! lol)

Ostanite i dalje sa mnom, a ja vam obećavam da će new and improved Ceker biti pun zanimljivih sadržaja u kojima će uživati i oni koji se na bave rukotvorinama.

Laku noć.

Vaša Cekeruša